Morska sirena na hridima priča bajke mornarima

Nisi sam... te misli pusti da idu s vjetrovima.

Izvini što se ovako predstavljam i što prekidam tok misli koje ti prave društvo.

Ali idem i kad osjetim da nekom treba razgovor zastanem pored ljudi.

Neki nastave da ćute... pomisle da sam čudak... apstraktni umjetnik koji izvodi performans.

Nego kako to u tvom svijetu biva želim ti... Dobro veče... 

Ne trebaš da govoriš, ako ne želiš.

Možeš ti slobodno da ustaneš i da kreneš... jer si to i planirao.

Govoriću ja... a ti ako osjetiš potrebu da nešto trebaš reći... samo reci.

Moje ime... ono govori samo slovima... u njemu ne piše ni duša, ni srce.

Zato ću ga sačuvati za sebe.

Rijetko je u tvom svijetu... zapravo moguće je da i ne postoji.

Vidim ti u očima... pitaš se ko sam.

Došla sam iz svijeta fantazije u svijet zbilje.

I sve što ću ti reći tebi neće biti logično.

Tražićeš kroz moje riječi smisao cijeloj priči i mislićeš da ti moje lice na jedno tebi znano lice liči.

Onda ćeš reći sebi da sam neko poslan kao poruka tebi.

Ovdje sam tek neko vrijeme... nedostaje mi svijet koji pisci pišu.

Zavoljela sam grad u kom žive ljudi.

Volim biti ovdje nije da ne volim. 

Moje se biće naučilo na plime i oseke.

Ovdje gdje ti sad sjediš... jutrom listam novine, vidim gradove, riječi i slova i vratim se na pogled pred očima. 

Kod nas su novine okrenute naglavačke i odštampane su na providnom papiru.

Kad spojiš te dvije strane pisana riječ i slika u jednu priču stane.

Tebi je nepoznat moj svijet... tebi su nepoznate djevojke poput mene.

Ne možeš ti to razumjeti.

Zadržavam pravo da priznam sebi srušene iluzije koje nisam ni gradila. 

Gradim gradove u glavi i prenosim ih na papir.

Brišem suze i gledam hoće li cvijet iz tih kapi rose dotaknuti pramenove tvoje kose.

Pišem osmijeh na hartiji... crtam ga... on čini partiture... u jednotaktnom toku i skrivam jedan biser u oku.

Ove linije na ramenu to je nacrt moje zemlje. 

Tako nikad ne mogu zaboraviti put do mog doma.

Oko očiju boje u nijansama. 

Ne možeš razumjeti suze i smijeh... ni ovaj pogled... o njemu ti ništa ne možeš znati.

Molim suze da ne pokvase boje jer razliće se niz lice moje.

U našim mislima ima mnogo gradova.

Možda sam baš ja pisac koji piše ovu priču. 

Skiciram tvoj lik i karakter.

U mom svijetu ti si čovjek kog sam srela i od kog sam mnogo naučila.

U ovom svijetu si pisac koji piše knjigu o meni.

Znaš... pitam samu sebe... kako nastaju ti gradovi u glavi?

Je li se perom i tintom izliju na papir... pa se uhvate u slova i nitima spoje u riječi... kao vagoni se vežu u rečenice i postaju kompozicija voza

Jesu li to te cigle koje dobiju smisaonu cjelinu.

Kako li se samo grade zidovi i krovovi? 

Kako stanu vrata i prozori?

Kroz njih gledamo svitanja i sutone. 

Pitamo se gdje sunce putuje... gdje mjesec stanuje prije nego na pozornicu noći izađe.

Mi se pitamo dok po bespućima skupljamo preostale tragove koje nisu vjetrovi usmjerili već ih ostavili da bi znali gdje smo zalutali.

Žele da vjerujem da sam zalutala, a znam da nisam.

Ne može čovjek zalutati kad zna gdje ide.

Osjeti koža vjetar iz fanatazije... sve je to drugačije.

Dok idemo ulicama okruženi zelenim površinama... sasvim sigurno riječima, a ne kao ljudi tišinama.

U te gradove u glavi ljudi doputuju i tu im baš ljepo da stanuju.

Gledam svijet zbilje i fanatazije kako se stapaju.

Morska sirena na hridima priča bajke mornarima.

Šumska vila svira flautu.

Mjesec pokazuje put astonautu.

Da li su to ringišplili...ne... opet smo zaboravili.

Da ruža s trnom raste... da se vraćaju laste.

Da se emocijama na naš račun ljudi časte.

Osjetiš sad o čemu ti govorim zar ne.

Postaje ti jasnije... koliko je tanka nit fantazije i zbilje.

Sad se pitaš hoću li otići ili ću ti puteve do moje zemlje otkriti?

Kako osjetim... tako i uradim.

Ti već negdje znaš i osjećaš da su ovo bajke zar ne... tvoje srce u bajke vjeruje.

Mnogo puta je uspjelo da se sakrije od svijeta.

Ništa nije magično u ovom što govorim... a u sebi želiš da bude.

Tako želiš vjerovati u ono što sam ti rekla... da tvoj pogled u stotinki sekunde otkrije taj bljesak u očima.

Ko će razumjeti djevojku koja govori u šiframa.

Sve je nepovezano.... kao da je spajano iz više priča u jednu.

Sve ovo što ti govorim su fragmenti tvojih sjećanja.

I čini ti se da je sve to tvoje... ničije i svačije.

Iz dubine tvog bića suza navire i prema oku putuje.

Pusti je...

Ovo su zadane fotografije albuma tvojih sjećanja.

Fotoosjetljiv je papir na kom pišemo ovu knjigu.

Osjetljiv baš kao i ti.

Idem...

Čekaj... nećeš mi otkriti put do tvoje zemlje?

Važno je da ti otkriješ svoj put do sebe.

Ne možeš ti mojim putevima putovati... samo ove trenutke u gradu u mojoj glavi možeš stanovati.

A zašto si mi govorila o sebi ako sad odlaziš... i ako te više ne mogu vidjeti?

Šta mi znači da sve to znam.

I ne skrivaj mi osmijehom odgovor.

Ne skrivam... rekla sam ti... ja sam samo fragment tvojih sjećanja.

Ali ti nisi...

Istina je... ja nisam ona. 

Zato sam ti rekla da će moj lik da te podsjeti na jedan tebi znan lik.

Ti je znaš?

Ne... ne znam je.

Ovo sve nema smisla.

I to sam ti rekla neće biti logično... zar ne.

Ne brini naći ćeš je.

Kako?

Samo složi riječi koje sam ti rekla u slike. I vidjećeš gdje ona putuje.

Tamo gdje morska sirena priča bajke... ona živi na moru. Svira kao vila flautu u jednom ansamblu... iznad kuće njene gdje mjesec pokazuje put astronautu... nalazi se svemirska stanica. 

Tamo si radio kad ste se sreli. 

Sjećaš li se sad?

Da... sjećam se... 

Ti si hologram kog sam osmislio.

Jesam... tvojih ruku sam djelo.

Ona je prema tvojim nacrtima sve to iz fantazije pretvorila u zbilju.... a mene u vilu.

Ovo je nemoguće.

O ali moguće je... stojim pred tobom zar ne?

Da...

Spremi se i idemo je pronaći... jer sam pobjegla iz zemlje i trebam se vratiti prije nego otkriju da sam opet pobjegla.

Nije ti znači prvi put da bježiš?

Nije isto kao i tebi... a i šta se čudiš ti si me osmislio.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay