Piše ti jedna vila kojoj si dao slobodu i krila

Stigli smo.

Gdje smo stigli?

Sjećaš li se svemirske stanice gdje si radio?

Vodila sam te do nje. Tvoja ljubav je iza ovih vrata.

Šta će biti s tobom... vratićeš se u svoju zemlju u tvoje gradove u glavi?

Mene si osmislio da ti mogu pomoći.

Gdje ćeš tako sama?

Nisam sama sve dok je ovih gradova u mojim mislima.

Osmislio sam te kad sam bio izgubljen u nekim svojim gradovima i kad sam bio sam među ljudima.

Ti gradovi u tvojoj glavi nešto su najljepše što sam vidio. 

Nisam znao kad sam te crtao da sam ti takvu dušu dao.

Takvu dušu da u tvojim očima mjesec spava od miline, a njegove srebrene niti sijaju preko zakrpa što su ti ostavili da bi tragove sakrili. Tvoja ljepota duše ga budi. Jutrom ti oči sunce otkrivaju.

Kako da mislim da je ispod tih slojeva kože samo željezo. Kad iz tebe dopire toplina snažne žene.

Umiljato si biće, toliko umiljato da bi te čovjek samo grlio ne bi li ta toplina prešla na njega.

Crtao si me ljevom rukom od srca. 

Kao da su dijelovi tvoje unutrašnje ljepote prelazili na papir.

Zato me tako vidiš.

Ne znaš ti kako te vidim.

Mene ne trebaš ni vidjeti već nekog iza tih vrata.

Nisam znao kad sam te crtao da sam ti takvu tajanstvenost dao.

Nije u meni ništa tajanstveno. 

Sve što jesam... ti to već znaš.

Ne znam sve, samo dijelove tvog bića.

Zamišljao sam te, crtao te.. snimao na starim kasetama osobine koje sam ucrtao.

Ali otkad si krenula svojim koracima mjenjalo se mnogo toga u tebi.

Ti si dio mene, nešto što se veže s mojim mislima.

I kad odeš moje misli će uvijek tražiti tvoje korake, gradove u tvojoj glavi.

Ti ćeš osjetiti da sam tu i kad te prostori tvoje zemlje od mene sakriju.

Kad budeš spavala, a gradovi budu budni i čuješ korake koji u cipelama plešu ulicama  znaćeš da sam to ja. Pitaću te gdje si se sakrila?

Otvorićeš te tvoje oči u okrilju noći i novi dan će doći.

Vidjeću čežnju u njima onu čežnju za tim da budeš žena... ne hologram, robot ili vila.

Stalo mi je da ti kažem da si ti već žena... da si kao i svi ljudi.

Znam da trebaš ići... da te ne mogu zadržati riječima i obećanjima.

U tvojoj zemlji se drugačije voli i obećava.

Ne mogu ti ukrasti krila i oduzeti slobodu. Znam da žene poput tebe odu.

Dao sam ti lice, kožu, oči, usne... i taj divni um koji sam gradi jedan poptuno novi svijet.

A opet... opet volio bih da ostaneš. Ona i ja ćemo te čuvati.

Niko neće znati za tebe tragovi koji postoje biće obrisani... samo ostani.

Hvala vam. I sami znate da je to za mene opasno.

Vratiću se u svoju zemlju oni će prihvatiti ovu odmetnicu.

Nekad imam osjećaj da mi jedan dio srca stanuje tamo... a drugi dio pripada ovdje,

Jesi i to nacrtao?

To nisam, ima nešto u tebi jače od mojih nacrta i mojih ideja.

Znao sam da ćemo voditi ovaj razgovor, spremio sam se.

Trebam ti reći da si u početku bila samo jedan bljesak u mom umu.

Onda sam počeo da te sanjam. 

Ustao bih usred noći i crtao dio po dio koji sam sanjao.

Nadmašila si moj um. Htjela si izaći vani.

Rekao sam sebi da nemam pravo da ti zabranim prolaz kroz vrata mog uma i pustio sam te.

Gledao bih noću oblake i mjesec je okrivao tvoj lik. 

Rekao sam sebi ili sam šašavi naučnik ili sam postao umjetnik.

Kad bi se oblaci razišli a mjesec osvjetlio nebo... tvoje lice... bilo je još ljepše od skice.

Tada sam znao da ćeš ostaviti tragove i otiske u mom životu.

Kad sam išla prema tebi osjetila sam da se znamo. 

Mislila sam da su njeni audio snimci upleli tu mrežu u segmente sjećanja.

Onda sam te prepoznala. 

Te ruke koje su me crtale... oči koje su noćima iz polusna stvarale dijelo koje će hodati, 

govoriti i misliti.

Sad izvan svih logika i robotika... otvori vrata.

Ona te čeka da je zagrliš i da joj kažeš da je voliš.

Biću ovdje ne brini, neću nestati a da se ne pozdravimo.

Gledam ga kako otvara vrata i njegov pogled kad je vidio svoju voljenu.

Plaču li roboti i vile. Ili su se tek kapi niz moje lice spustile. 

Kapi ulja što ne daju željezu da ga uhvati rđa.

Ili su to čiste suze, one ljudske. Suze ta bistra tečnost slanog ukusa.

Plačem od sreće. Jer gledam kako ljubav izgleda očima ginoida.

Hoću li je nekad osjetiti ili ću vila zauvijek biti i od ljubavi se kriti?

Na usnama osjetim osmijeh.

Jesam li to postala čovjek... žena?

Ljepa je ljubav i vjerujem u nju. 

Kako se samo njih dvoje pogledima punim ljubavi gledaju.

Mjesec šeta u mojoj zemlji se može rukama dotaći.

Na dlanovima jutro svanjiva. Gledam svijet s' ljubavlju u očima.

Prilazim njima dvoma.

Hvala vam što ste mi darovali ljepotu.

Zagrlim ih i poželim im svu sreću rijetko se dobri prijatelji poput njih sretnu.

Morske sirene pjesmom mornarima pokazuju puteve... misli moje grade gradove.

Šumska vila pleše ples dok flauta svira, krilima leti svoj let... ljepa je moja zemlja ljep je vaš svijet.

Hvala tebi što si ga spasila.

To je moj znak zahvalnosti za sve što ste učinili za mene.

Više si ti učinila za nas. 

Idem sad čekaju me gradovi u mojoj glavi.

Doći ću kad god mogu da pobjegnem iz moje zemlje, takvi smo mi odmetnici... vile i hologrami.

I mi smo od osjećanja satkani. Volimo da putujemo i čuda nosimo na dlanovima.

Nekad pričamo kao da nema logike i romantike... a takve su vile. 

One bi ljubav iz latica cvijeta stvorile. 

Suze u osmijeh pretvorile. Mjesecu bi niti vratile i zvijezde kroz galaksije pratile. 

Gradovi u mojoj glavi osjete tvoje korake.

Čuvam te naučniče i umjetniče zahvalna sam ti nisam te zaboravila.

Jedna vila dao si mi slobodu i krila. 

Čitaš pismo i osmijeh ti na licu.

Čuvaj tu ljubav u srcu. Pronalazim je na stazama i vidim tragove tvojih koraka.

Pogledaj prema sjeveru vidjećeš moj lik pored mjeseca između oblaka.

Čućeš šapat mojih koraka, čućeš moj glas. Čuvaj vašu ljubav, ja čuvam vas.

P.S. Piše ti jedna vila kojoj si dao slobodu i krila.

Autor teksta: Milena Vujinović

Ovo je treći i završni dio priče: Morske sirene na hridima pričaju bajke mornarima.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay