Na lampi slika iz mraka od pakirnih traka
Noć obična kao i svaka koja poslije dana dođe.
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš tu bude više svjetlosti.
On ulazi u te hodnike, ja pazim na svoje korake. Pod nogama pucaju ostaci stakla, prilazim polako, održavam razmak od svega par koraka. Ulazi u nešto nalik cijevi, koja je otvorena i gleda ka gradu.
Uzima iz kolica pakirnu traku braon boje i staklo.
Stavlja ga na štafelaj i okreće ka staklenim ciglama. Uzima lampu i osvjetljava staklo.
A onda rukama pomoću skalpela pravi čuda sa trakama. Dio po dio i nastaje slika.
Slika koja na svjetlosti postaje stvarna.
Prilazim polako i puca mi pod nogama staklo.
I dalje ostaje okrenut leđima.
Hrapavim glasom govori: Misliš li da te nisam primjetio?
U toj praznoj prostoriji eho njegovog glasa odzvanja u zidovima bez prozora.
Kroz godine boravka u ovim prostorijama sluh se izoštri, tako da čujem i papir na vjetru kako šušti.
Znam da me pratiš već neko vrijeme, vidim odvažila si se doći čak ovdje.
Ima hrabrosti u tebi, jer da me poznaješ bila ovdje ne bi.
Mene se ljudi većinom boje. Jer imaju o meni uvjerenje svoje.
Čudan sam im zbog kapuljače koju nosim i mog načina života.
Rijetko ko u meni vidi uličnog umjetnika.
Ne, ne prilazi ni korak dalje ka meni, dozvoli da ostanem skriven u sjeni.
Ako priđeš da mi vidiš lice, onda se okreni i put doma kreni?!
Ukoliko želiš moju priču čuti, ja ću ti je reći?!
Sad kad si već došla ovdje, imaj hrabrosti ostati, a ne pobjeći.
Oduvijek sam bio eksperimentalni pokret koji ide ispred svog vremena.
U prijevodu dijete avangarda iz svijeta umjetnosti.
U mojoj ulici bilo je skladište. Tu su radnici sklapali kutije i lijepili ih pakirnom trakom.
Jedne večeri sam se prišunjao (baš kao i ti sada) i uzeo par traka. Vidio sam komad akrilnog stakla.
Počeo sam rezati komadiće trake i lijepio sam ih na staklo. Podigao sam ga ka svjetlosti i vidio kako svijetlost prikazuje (doduše u to vrijeme) nejasnu sliku.
To je bio početak mog umjetničkog izražavanja.
Onda sam u prolazu sretao ljude i pamtio one detalje koje običan čovjek ne primjeti.
Tražio sam te niti među ljudima i vezao ih u cjeline.
Oni ne znaju koliko je važan taj jedan trenutak u vremenu. Neponovljiv i jedinstven.
Vidiš, svi ovi ljudi koji prolaze imaju svoje priče. I onda treba samo pronaći dio koji priča cijelu priču, a da riječ ne kažu. Kad čovjek vidi sliku možda će osjetiti priču ili će stvoriti svoju ličnu?
To sam odlučio ostaviti njima na izbor.
Odabrao sam tamu, a slike su svijetlost u toj nevidjelici.
Lampe su otvorene galerije. Nisam htio da budem drugačiji, već običan.
Umjesto kistova i boja, trake i skalpeli su moji simboli koji prenose osjećaje.
Pitaš se u sebi zašto sve ovo govorim tebi?
Zato, jer me ti vidiš kao umjetnika i odmetnika baš kao što si i sama.
Ponekad sretnemo nepoznate ljude kojim ispričamo sve o sebi.
Tako nešto i onima koje znaš rekao ne bi.
Lice skrivam ne da legenda postanem, već da običan čovjek ostanem.
Želim da slike budu one koje govore. One su odraz mene.
Svaku od njih zabilježile su moje oči i stvorile moje ruke.
Ja nisam moje ime. Moje ime su samo slova. Slova su povezali.
Tako je nastao sastavljeni niz koji su odabrali. Mene nisu pitali.
Uzmi ovu tablu i napiši ono što osjećaš u sebi, a ne može nikako samo da se kaže.
Ja ću napisati na drugoj tabli ono što sam vidio u tebi.
Onda ponesi tu tablu sa sobom i prođi galerijom mojom.
U tim slikama pronaćićeš svoju, a samo će tabla znati priču tvoju.
Tvoju priču ja već znam, a da je ne pročitam, očima je gledam, skalpelom i trakama slikam.
U toj slici pronaćićeš i nešto neobično,vjeruj, biće ti kasnije logično.
Predajem ti ovu tablu i pročitaj šta na njoj piše kad stigneš do tvoje slike.
Sad je vrijeme da kreneš nazad. Ponekad je opasan ovaj grad.
Iako mnoge ljepote krije, on u duši nije kao prije. Iza zatvorene kapije, ništa nije kao ispred nje.
Ispratiću te do izlaza, ti nastavi dalje sama od prolaza, preko zone prati svijetlost lampe i sliku tvoju potraži. Idi i riječi više ne kaži, a mene po ovim bespućima više ne traži.
Prozborih tek ono jedno hvala, drago mi je što sam te upoznala.
Ostavih iza sebe tu pustu zgradu i uputih se prema gradu.
Nosim tablu u rukama i tražim sliku svoju na lampama. Očekivah samo portret, no onda se dogodi preokret. Ugledah sliku u toj braon boji i kako pored mene na istoj slici medvjed stoji.
Uzimam tablu i na njoj piše: Imaš jedinstven i jednostavan pogled na svijet. Ti možeš svojim duhom vidjeti, jer si sanjar. Često si suviše u dubini svojih misli, jer ljudi ne mogu da prate tvoja razmišljanja. Po Majama rođena si u znaku Wo-a. Mistična si i u potrazi za tajnama i mudrostima ovog svijeta. Nađi balans između tame i svjetlosti koju nosiš u sebi i onda ćeš moći prelaziti sa jednog nivoa na drugi. O da, umalo zaboravih sad se sigurno već pitaš otkuda medvjed na slici!?
On se nalazi unutar tvoga bića. Ti si naučila na samotan život. Povučena si, i suviše nježna osoba.
Na tom ćeš trebati poraditi. Jer si navikla na prostor u kom imaš potpunu kontrolu.
Jednom trebaš izaći iz tog brloga u kom spavaš poput medvjeda dok ne prođe zima.
Jer vani se žive dani, ne unutar zidova i izvan svijeta.
Kroči dijete kroz ulicu moje galerije, promjeniće se sve u tebi kad priznaš tvoje strahove sebi.
Onda ih pobjedi nadom i sigurnim korakom kroči svijetom i ovim gradom.
Osmijeh mi se nalazi na licu, on je prepoznao svaku sitnicu.
Sjetih se da napisah slične rečenice, a on ih je pročitao gledajući moje oči i lice.
Osvrnuh se na trenutak i vidjeh kako iz daljine gleda.Vidjeh ga tada i više nikada.
Onda jednog dana pročitah članak u novinama. Kažu kako u industrijskoj zoni neki čudan čovjek živi. I kako stvara slike koje imaju neobične vidike.
U ulici na lampama slike od trake smeđe boje stoje, možda su dio priče tvoje!?
Dragi čitaoci priča je nastala inspirisana likom i djelom umjetnika po imenu Max Zorn!
Pratim njegov rad i slike koje on stvara su jedinstvene.
Pogledajte njegove radove na YouTube-u.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Već neko vrijeme pratim stope jednog čovjeka. Pratim ga iz daleka.
Čovjek s' kapuljačom, tako sam ga zvala. Nosio je staru duksericu iz 80-tih godina.
Imao je upečatljive skejterke patike. Čovjek teoretika uličnog umjetnika.
Odmetnik koji živi u vremenu sa mnogo tereta na ramenu.
Vidjela sam ga jedne večeri dok sam se vraćala kući.Vukao je za sobom neka kolica .
Unutar njih su se nalazili akrilno staklo i dosta pakirnih traka.
Prije nego se upale ulične lampe, lijepio je traku po mraku.
A onda sam vidjela kako ruke tog čovjeka stvaraju slike.
Slike koje govore. Zaputio bi se put industrijske zone.
Išao je u tih nekoliko dana istim putanjama. Bilo je to napušteno područje.
Ostali su zidovi, prozora nije bilo. Penjao se uz stepenice koje su vodile do najvišeg djela.
Bio je to dio, gdje je svijetlost dopirala i mene je podsjećao na cijev.
Jedan dio zgrade bio je ozidan staklenim ciglama, po želji tadašnjeg vlasnika.
Insistirao je da baš tu bude više svjetlosti.
On ulazi u te hodnike, ja pazim na svoje korake. Pod nogama pucaju ostaci stakla, prilazim polako, održavam razmak od svega par koraka. Ulazi u nešto nalik cijevi, koja je otvorena i gleda ka gradu.
Uzima iz kolica pakirnu traku braon boje i staklo.
Stavlja ga na štafelaj i okreće ka staklenim ciglama. Uzima lampu i osvjetljava staklo.
A onda rukama pomoću skalpela pravi čuda sa trakama. Dio po dio i nastaje slika.
Slika koja na svjetlosti postaje stvarna.
Prilazim polako i puca mi pod nogama staklo.
I dalje ostaje okrenut leđima.
Hrapavim glasom govori: Misliš li da te nisam primjetio?
U toj praznoj prostoriji eho njegovog glasa odzvanja u zidovima bez prozora.
Kroz godine boravka u ovim prostorijama sluh se izoštri, tako da čujem i papir na vjetru kako šušti.
Znam da me pratiš već neko vrijeme, vidim odvažila si se doći čak ovdje.
Ima hrabrosti u tebi, jer da me poznaješ bila ovdje ne bi.
Mene se ljudi većinom boje. Jer imaju o meni uvjerenje svoje.
Čudan sam im zbog kapuljače koju nosim i mog načina života.
Rijetko ko u meni vidi uličnog umjetnika.
Ne, ne prilazi ni korak dalje ka meni, dozvoli da ostanem skriven u sjeni.
Ako priđeš da mi vidiš lice, onda se okreni i put doma kreni?!
Ukoliko želiš moju priču čuti, ja ću ti je reći?!
Sad kad si već došla ovdje, imaj hrabrosti ostati, a ne pobjeći.
Oduvijek sam bio eksperimentalni pokret koji ide ispred svog vremena.
U prijevodu dijete avangarda iz svijeta umjetnosti.
U mojoj ulici bilo je skladište. Tu su radnici sklapali kutije i lijepili ih pakirnom trakom.
Jedne večeri sam se prišunjao (baš kao i ti sada) i uzeo par traka. Vidio sam komad akrilnog stakla.
Počeo sam rezati komadiće trake i lijepio sam ih na staklo. Podigao sam ga ka svjetlosti i vidio kako svijetlost prikazuje (doduše u to vrijeme) nejasnu sliku.
To je bio početak mog umjetničkog izražavanja.
Onda sam u prolazu sretao ljude i pamtio one detalje koje običan čovjek ne primjeti.
Tražio sam te niti među ljudima i vezao ih u cjeline.
Oni ne znaju koliko je važan taj jedan trenutak u vremenu. Neponovljiv i jedinstven.
Vidiš, svi ovi ljudi koji prolaze imaju svoje priče. I onda treba samo pronaći dio koji priča cijelu priču, a da riječ ne kažu. Kad čovjek vidi sliku možda će osjetiti priču ili će stvoriti svoju ličnu?
To sam odlučio ostaviti njima na izbor.
Odabrao sam tamu, a slike su svijetlost u toj nevidjelici.
Lampe su otvorene galerije. Nisam htio da budem drugačiji, već običan.
Umjesto kistova i boja, trake i skalpeli su moji simboli koji prenose osjećaje.
Pitaš se u sebi zašto sve ovo govorim tebi?
Zato, jer me ti vidiš kao umjetnika i odmetnika baš kao što si i sama.
Ponekad sretnemo nepoznate ljude kojim ispričamo sve o sebi.
Tako nešto i onima koje znaš rekao ne bi.
Lice skrivam ne da legenda postanem, već da običan čovjek ostanem.
Želim da slike budu one koje govore. One su odraz mene.
Svaku od njih zabilježile su moje oči i stvorile moje ruke.
Ja nisam moje ime. Moje ime su samo slova. Slova su povezali.
Tako je nastao sastavljeni niz koji su odabrali. Mene nisu pitali.
Uzmi ovu tablu i napiši ono što osjećaš u sebi, a ne može nikako samo da se kaže.
Ja ću napisati na drugoj tabli ono što sam vidio u tebi.
Onda ponesi tu tablu sa sobom i prođi galerijom mojom.
U tim slikama pronaćićeš svoju, a samo će tabla znati priču tvoju.
Tvoju priču ja već znam, a da je ne pročitam, očima je gledam, skalpelom i trakama slikam.
U toj slici pronaćićeš i nešto neobično,vjeruj, biće ti kasnije logično.
Predajem ti ovu tablu i pročitaj šta na njoj piše kad stigneš do tvoje slike.
Sad je vrijeme da kreneš nazad. Ponekad je opasan ovaj grad.
Iako mnoge ljepote krije, on u duši nije kao prije. Iza zatvorene kapije, ništa nije kao ispred nje.
Ispratiću te do izlaza, ti nastavi dalje sama od prolaza, preko zone prati svijetlost lampe i sliku tvoju potraži. Idi i riječi više ne kaži, a mene po ovim bespućima više ne traži.
Prozborih tek ono jedno hvala, drago mi je što sam te upoznala.
Ostavih iza sebe tu pustu zgradu i uputih se prema gradu.
Nosim tablu u rukama i tražim sliku svoju na lampama. Očekivah samo portret, no onda se dogodi preokret. Ugledah sliku u toj braon boji i kako pored mene na istoj slici medvjed stoji.
Uzimam tablu i na njoj piše: Imaš jedinstven i jednostavan pogled na svijet. Ti možeš svojim duhom vidjeti, jer si sanjar. Često si suviše u dubini svojih misli, jer ljudi ne mogu da prate tvoja razmišljanja. Po Majama rođena si u znaku Wo-a. Mistična si i u potrazi za tajnama i mudrostima ovog svijeta. Nađi balans između tame i svjetlosti koju nosiš u sebi i onda ćeš moći prelaziti sa jednog nivoa na drugi. O da, umalo zaboravih sad se sigurno već pitaš otkuda medvjed na slici!?
On se nalazi unutar tvoga bića. Ti si naučila na samotan život. Povučena si, i suviše nježna osoba.
Na tom ćeš trebati poraditi. Jer si navikla na prostor u kom imaš potpunu kontrolu.
Jednom trebaš izaći iz tog brloga u kom spavaš poput medvjeda dok ne prođe zima.
Jer vani se žive dani, ne unutar zidova i izvan svijeta.
Kroči dijete kroz ulicu moje galerije, promjeniće se sve u tebi kad priznaš tvoje strahove sebi.
Onda ih pobjedi nadom i sigurnim korakom kroči svijetom i ovim gradom.
Osmijeh mi se nalazi na licu, on je prepoznao svaku sitnicu.
Sjetih se da napisah slične rečenice, a on ih je pročitao gledajući moje oči i lice.
Osvrnuh se na trenutak i vidjeh kako iz daljine gleda.Vidjeh ga tada i više nikada.
Onda jednog dana pročitah članak u novinama. Kažu kako u industrijskoj zoni neki čudan čovjek živi. I kako stvara slike koje imaju neobične vidike.
U ulici na lampama slike od trake smeđe boje stoje, možda su dio priče tvoje!?
Dragi čitaoci priča je nastala inspirisana likom i djelom umjetnika po imenu Max Zorn!
Pratim njegov rad i slike koje on stvara su jedinstvene.
Pogledajte njegove radove na YouTube-u.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Primjedbe
Objavi komentar