Ples labuda, drama i satira sve to u nama ima

Lica neznana, a već sam ih srela tamo na odjelu uspomena.
Naše stope se prate u redosljedima, svi s' različitim životnim pogledima.
I djeluju mi ponekad, ali samo ponekad da će izvesti predstavu neku.
I iz potpune tišine da će nastati glasovi koji su tekstove naučili.
Kao da su sišli sa tih daski koje život znače, pa nas u svoje likove oblače.
I nasmijem se kao dijete kad vidim glumca kako auto vozi kao da nešto plete.
I odista je tako bilo. Jedan auto iz prošlog vijeka dolazi iz daleka.
U njemu glumac htio bi da vozi pravo, ali ne vrijedi auto svoju putanju slijedi.
Poput profesora što cijelu noć ne spava dok izum neki pravi, razbarušila mu se kosa na glavi.
I nastavih dalje put s' osmijehom na licu.
Zamislite ljudi stiglo pozorište na ulicu.
Iz zgrade izlazi glumac sa šeširom, u rukama mu knjiga on hoda i korake broji.
Zastade na trenutak i pođoše mu suze niz lice. Zatvori knjigu i ostavi je posred stolice.
Uzima šešir i pušta ga da leti i na glavu meni taj isti sleti.
Vidiš dijete on nije ptica, ali uz moju pomoć može da poleti.
Kažu da je to naučna fantastika i zovu me čovjek enigmatika.
Meni je to igrarija duha, za osjetiti ljepotu života treba imati sluha.
Pronađe na ulici kako vjetar nosi list papira i napravi origami u obliku labuda.
Pronađe most koji spaja dva kraja grada i pusti labuda u vodu.
Vidiš dijete, on je od papira ali po vodi može da pliva.
I djeluje kao da nije figura već ptica živa.
A bio je tek list papira, što bi ga nečija stopa pregazila, a ja ga reciklira.
Sve su to oblici nastali po logici. Dijete ti ne poznaješ moj lik i djelo i pitaš se kako je ovo moguće i kako sam to sve izveo? Nisam iluzionist, niti slikar koji koristi boje i kist da oboji list.
Samo po napisanom tekstu izvodim grotesku. Rećiću ti u povjerenju da izmjenih dio teksta.
I dodah u komične scene neke promjene. Prikazah različita viđenja stvari čini se nemoguće ali odigrah ulogu majstora koji sve može da popravi. I uvijek te uloge nekako postanu dio nas.
I skriju se u nekom uglu našeg bića i poslije nam postanu važna otkrića.
Nekoliko nas izašlo je iz teatra i otvorilo svijetu vrata.
Vi vidite dobro uigrane scene a mi u hodu unosimo izmjene.
Nekad nam je ta pozornica ogledalo naših lica.
U publici po navici uspavani ljudi. Zato smo izašli vrijeme je da se svako od njih probudi.
Oni vole komedije i smiju se i kad nešto smiješno nije.
Plaču jer dotaknemo njihove emocije i vidimo sve te reakcije.
Mi pokrećemo i okrećemo tok misli.
Sad zamisli koliko glumac ima moći kad može sa pozornice ljudima u podsvijest doći?
Aplauzi u tom prostoru za odigrane uloge i toliko puta iščitane tekstove.
Mi smo šaptači, vaših misli čitači.
Postoje trenuci kad zastanemo jer pronađemo nas same u nekome od vas.
Pa se pomješaju sve zapamćene rečenice i nastane totalna pometnja i umjesto da smo pomoć mi postanemo jedni, drugima smetnja. Onda treba domišljat biti pa sve naše greške prikriti.
Dijete drago prenesoh ti tajne teatra "per aspera ad astra" (preko trnja, do zvijezda).
Vidiš li tamo gdje su ptice svile gnijezda? Tim putem kreni i ponesi ovog labuda jednoj ženi.
Ona će ti prepričati ostatak priče i vjeruj sve uloge su različite, koliko god da sliče?
Stavljam labuda na dlan i on se vrati u oblik papira. U daljini violina Stradivarijeva svira.
I pomislim kako su njegove ruke izgradile tu violinu što šalje melodiju u daljinu?
Pratim note ispisane na svakoj kući i dolazim do one sa violinskim ključem.
U koju ulogu da se obučem? Jer nestvaran sam lik ove predstave, meni život nije pozorište.
Ne, on je mnogo više. Ko moju ulogu piše? Stalno dodaje nove rečenice, pa ih briše.
Bacam papire sa tekstom u zrak, papir je lagan vjetar ga nosi, daleko od mene.
Vidim ljude gledaju jednu djevojku kako pleše na ulici, izgovara tekst u alegoriji.
Odjednom na mom dlanu stvoriše se iznova labudi. Prilazi ka meni i kaže sad taj dlan okreni, pa vrati i labudi počeše igrati. Vidiš oni su simbol zrelosti, ujedinjenje vode i vazduha.
Ali i simbol samoće i izolovanosti.
On predstavlja ličnu transformaciju kroz koju prolaziš dok ulicama teatra dolaziš.
Imaš intuiciju u sebi, zato ljudi znaju malo o tebi.
Gospodin kog si srela ti je poklonio labuda jer u tebi crni i bijeli ima.
Oni su dio tebe. Prestani skrivati sebe.
Plesah na pozornici u nekom mjuziklu i nosih patike za sve tematike.
Naučih mnogo tekstova i iznova ih sjećanje sortira.
Onda odlučih napustiti teatar i izaći na ovu pozornicu gdje se život zbiva.
I djevojka plesom ljude vodi kroz grad, gdje teatar je sad.
Odviše java, premalo san u glumca se pretvaram.
Da li je pozorište u nama ili oko nas pita me glas?
Kostimografija i dugi tekstovi izgovoreni sa usana.
Pozorište je oko nas i nama. Crni i bijeli labud, svijetlost i tama.
Godovi drveta, ples labuda, let leptira, drama i satira.
Sve to u nama ima.
Satkani ljudi od boja, melodija i emocija.
Tako je teatar jedan dan prošao ulicom, ne kroz san.
Na trenutak napustio daske i skinuo ljudima maske.
Svi glumce koje sretoh na putu tog dana bili su ljudi sa porukma.
I kad u prolazu vidite ljude mogao bi to odbjegli glumac iz teatra da bude.
Donijeće vam poneku suzu i smijeh vratiti na lice onog trena kad izađu iz teatra na ulice.
Dragi čitaoci, ovo je priča inspirisana teatrom u čovjeku i oko čovjeka.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.




























Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samo mi kaži, gdje je ta kuća bez laži ?

Otisak ljubavi na ledu

Uzmi ključeve i otvori vrata, vidjećeš kazaljke sata