Mehanička transformacija

Mi ne budemo tamo gdje jesmo, mi smo uvijek tamo gdje nismo. Naši koraci u stvarnom svijetu ostavljaju tragove u imaginarnom nam misli žive. Postoji li danas stvarni svijet ili je sve tek optička varka? Jedno je sigurno gdje god se mi nalazili i živjeli, sve je to mehanički.
Mehanički se smijemo, mehanički plačemo, radimo, osjećamo i živimo.
Mehanički, mehanički, mehanički  poput gonga odzvanja u našim glavama.
Bio jednom jedan čovjek koji je u životu imao ni malo ni previše, već dovoljno, koliko za skroman a lagodan život treba. Uvijek je bio u nekom strahu da mijenja nešto u životu, pa je tako imao mehaničku transformaciju osjećaja. Mislio je tako kada bi nešto promijenio od onog kako je uobičajeno živio da bi mu sreća mogla otići od njega. Svoj način života i osjećaje je transformisao
do te mjere da su ga santom leda zvali. Ispod te vanjštine zapravo se krilo uplašeno dijete.
Bilo mu je žao ljudi koji nisu imali ni za hljeb. Uvijek bi krajičkom oka pogledao prema nekom djetetu ili čovjeku koji prose. Pogledao bi i produžio dalje. Nije želio da ga osjećaji sputavaju. Pa ih je skrivao od drugih i sebe samog. Jednog dana je prolazeći dobro mu znanim putem ugledao jednog starca kako prosi u ulici. No ovaj put se zadržao iz njemu nepoznatog razloga. Starac mu je privukao pažnju. Približio mu se, stavivši ruku u džep od sakoa. Čulo se kako novčići zveckaju. Dvoumio se da li bi dao novac. Što je starac primijetio. Je li dijete drago, što ti stojiš i čudno u mene gledaš?
Pa zar nikad siromaha vidio nisi, reče starac? Čovjek je zadržao hladan pogled i bio je potpuno miran, tačnije mehanizovan. Kao da ga starčeve riječi ni na trenutak dotakle nisu.
Kakav pogled je imao, takvim tonom je odgovorio starcu. Žao mi vas je, pa vam htjedoh ostaviti nešto novaca. Kažeš da ti je žao, upita starac? Moj sinko od tvoga žao, ono dijete što u suzama prosi na ulici dolje niže, ono od tog ništa nema, kao ni ja ni svi slični nama.
Ako ti je već žao kako živimo, bi li sa nekim od nas, na jedan dan, zamijenio uloge?
Čovjek odgovori: Ne bi! E pa onda ne govori da ti je žao, jer ti žao nije!
Novac koji bi mi ostavio, nije da ja gladan ne budem,već da ti utališ svoju glad!
Tvoja duša je gladna iskrene sreće i osjećanja. Ne pravdaj sebe, tim što sažalijevaš mene.
Ja neću bogat tvojom milostinjom postati, niti ću bez nje, gladan biti!
U tebi je toliko zatrpanog straha, da bi jedan dan na ovakvom mjestu i ti mogao biti.
Pa bježiš, da te ne bi stigla sjenka koje se toliko plašiš. Zatvorio si se u ljušturu i pretvorio u hladnog i gotovo bez osjećajnog čovjeka. Znaš li da od svoje sjenke još nitko pobjegao nije? Ona je uz nas gdje god išli. Čovjek je gledao prazno u starca i dalje ga ništa doticalo nije.
Eto vidiš, ja ti sve ovo izgovorih, a ti kao santa leda! I led bi se prije otopio, no što bi ti odreagovao.
Ti si mehanički čovjek i mašine više života u sebi imaju. I kakav je tvoj život, reci baš me zanima tvoj odgovor!? Sasvim dobar. Imam sve što mi treba. Imaš li? 
Naravno da imam. Zato sam Vam htio pomoći.
Nisi ti htio pomoći meni,već očajnički želiš pomoći sebi.Ti živiš, hodaš, ali ne osjećaš istinsku radost.
Ti samo misliš da imaš sve što ti treba. Sretniji sam ja od tebe, dijete moje. Nemam ništa do li, par novčića u ovom šeširu. Taman, hljeb kupiti mogu. Ali  je srce puno sreće a duša poput gitare ima svoju akustiku. Sretan sam što sam imao čast živjeti kroz ovaj dan, što nigdje ne žurim, jer čemu žurba? Budem gladan, čak i žedan. Ali nikad nisam bezosjećajan.
Znaš li koliko ljudi dnevno prođe pored mene svi poput zombija? Žure, gledaju na sat, telefoniraju, idu poput zombija. Nigdje osmjeha, niti traga nema one istinske sreće i radosti što su zakoračili u još jedan dan. Razumijem  da ih brige brinu, da je takav tempo života. Nije ni meni ovdje baš svejedno biti samo što sam ja prihvatio da je sad tako, a ono što dolazi njim se ne opterećujem. Polako puštam dane da idu ne tražim mnogo tek parče hljeba i par kapi vode. Sve drugo će doći budem li vjerovao i živio u skladu sa svojim osjećanjima. Ovdje sam sa razlogom, da bi ljudima prenio poruku.
Prestani da se bojiš da će te sjenka stići, ta ona je dio tebe. Gdje god da si ti, tu je i ona.
Čovjek je slušao starca, a niz lice su mu krenule suze. Konačno je odreagovao i uplašeno dijete se pojavilo iza maske.Vidiš sinko kako maske padaju i željezni oklopi u kojim si bio?
Sad si slobodan čovjek iz mehaničkoga načina života, transformisao si se u čovjeka, koji će živjeti vođen osjećajima. Istinski ćeš se smijati, plakati i sretan biti. Nisi bio ovdje, već uvijek tamo negdje.
Sad si ovdje u ovom trenutku, tačno gdje trebaš i biti. Čovjek uze novac i taman da ga stavi u šešir, starac mu reče. Slušaj me, sad mi želiš pomoći iskreno. Meni taj novac ne treba. Danas sam ja pomogao tebi, pomozi ti onom djetetu. Njemu je potrebna tvoja pomoć.Čovjek je poslušao starca i otišao do djevojčice. Starac je znao da će čovjek pomoći djetetu. On je djevojčici omogućio dalje školovanje i roditeljima pružio dom nad glavom. Prošao je još mnogo puta tom ulicom ali starca više nije sreo. Znate zašto? Zato što, rekoše da po nekoj legendi, starac bijaše mudrac koji je znao prepoznati ljude koji lutaju, koji nemaju osjećaje, a ako ih i imaju oni su mehanizovani. Starac bi tako pomogao tim ljudima i otišao bi dalje u potragu za nekim novim učenikom.
Poruka posta:Željezni oklopi koji zarobe čovjeka, su ništa drugo do transformisani osjećaji koji su mehanizovani. Ne živite poput mehanizma koji poput onog što ga i časovnik ima funkcionišu sve dok ne zarđaju.Pa ih kap ulja pokrene da rade. Pronađite kap radosti, dodajte kap želje,volje i osmjeh na lice. Mehanizmi i oklopi će nestati i bićete slobodni. Ne zatvarajte put osjećanjima jer su ona dio Vas!
Veliki pozdrav ljudi!
Slika je preuzeta sa interneta!


Mehanizam

Primjedbe

  1. Duboka priča. Za mudre.
    Nisam sigurna koliko sam mudra, ali pomoći umem.
    Tagovala sam te za blogersku igricu, ako ih voliš!

    OdgovoriIzbriši
  2. Gđo.Snežana Hvala Vam što ste me tagovali za blogersku igricu.
    Rijetko ih igram,ali vidjeću.Hvala Vam i na komentaru.
    Ljepo je pomoći ljudima.Drago mi je kad vidim da ljudi pomažu jedni drugima.Mudrost je u svakom čovjeku.Veliki pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
  3. Boraveći poduže u Namibiji (Afrika, u mirovnoj misiji UNTAG, 89/90), upamtio sam reči jednog običnog ali mudrog Afrikanca, često smo se družili, rekao mi je tada: "Nekada su ljudi robovali i bili okovani u lance, a danas nose časovnik na ruci - robuju vremenu!" ~ Često se setim tih njegovih reči!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Gosp.Petrušiću,Hvala Vam na komentaru.Drago mi je da ste ponovo posjetili blog.Citat koji ste napisali je zaista poseban.
      Ljudi se pretvaraju u mehanizme, pritom zaboravljajući da nisu mašine vremena već ljudska bića.Poštovanje i pozdrav!

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Rezolucija emocija