Pleme sjenki

Kad u noći sjenke igraju ples svima dobro znani, tada neobični ljudi stupaju na pozornicu teatra. Jer jedino tada je pozornica slobodna.U to vrijeme dok sjenke lutaju ulicama, na sceni teatra neobični ljudi govore( bez da glume) kako stvari izgledaju danas. Pomjeraju se granice mogućeg i nemogućeg. Njima nisu potrebni šaptači.Oni nemaju unaprijed napisan scenarij.Oni ga stvaraju usput. Improvizuju. Ne režiraju predstavu, već je stvaraju uz pomoć svega što ih okružuje.Sve oko nas su teatri.Teatri, gdje sjene imaju svoje izvedbe. Noćne sjene sto gradom hodaju, danju su im lica sakrivena pod maskama.Tek u noći im prava lica može čovjek vidjeti. Neobični ljudi zapravo i jesu poenta priče. Oni reaguju, preduzimaju i realizuju. Oni se usude biti ono sto jesu. Bez maski.Oni ne obraćaju pažnju na to šta drugi govore.Oni su svoji u njihovom vremenu i njihovom svijetu. Ne ograničavaju ih kazaljke na satu. Ne trče za vremenom,već puštaju vrijeme da teče, pritom mudro to isto vrijeme upotrijebe da učine nešto što mijenja njih i svijet oko njih. Kad svijetlost obasjava mračne kutke iz kojih sjenke izlaze, neobični  tada mogu da izađu vani.Onda njihovim plesom ispune pozornicu. Ponekad pokretima govore više nego riječima. Ljudi koji su lutalice posmatraju šta se događa na pozornici. Dok pišem o sjenama sjetih se Petra Pana i podatka kako je on pokušavao prišiti vlastitu sjenku da ne bi bježala od njega.Svaki čovjek ima svoju sjenku, kao vjernog pratioca.
Znate kako za nekog kažu:"Plaši se vlastite sjenke." Tako su sjenke, zapravo sjenke od lutajućih. Neobični ljudi se ne plaše svojih sjenki, one ih prate i zajedno funkcionišu.
Ako čovjek ima strah od svega što ga okružuje, tada se i vlastita sjenka odvoji od njega i počne da luta besciljno. Kad se čovjek sa njom sretne, onda dolazi do pobune. Sjenke su naši strahovi, koji isplivaju na površinu, kad to najmanje želimo.Onda se u trenutku svijetlost pojavi, sjenke igraju, tada su sigurne da opstaju. Danju ih prati sunčeva svijetlost no manje su vidljive,po noći mjesečeva svijetlost i zvijezde im obasjaju put. Neobični, pokušavaju vratiti sjenke lutajućim ljudima.Ukoliko uspiju u svom naumu, lutajući ljudi postaju obični ili neobični.Sve zavisi od tog kom su pripadali prije nego li se sjenka odvojila od njih.Iako se priča može učiniti kao nerealna, zapravo je realna.Pogledaj, osvrni se oko sebe i vidjećeš čovječe da priča ima smisao! U noći dok te tvoja sjenka prati, vidjećeš da ima i onih koje lutaju.Vidjećeš ljude koji nešto traže.Na licu  im vidiš strah,umjesto osmjeha.Pitaš i sebe ,da li i ti tako izgledaš,kad strahovi put do tebe pronađu?Okreneš se da vidiš da li je sjena uz tebe.Ne brini,uvijek ima neobičnih ljudi koji ti mogu pomoći. Zato kad ih sretneš,nemoj po izgledu da im sudiš, već ih prihvati.Poslušaj šta ti imaju reći.Nemojte pobjeći,već ostanite,dok vam sjenku vašu ne vrate.Onda se vratite tamo gdje pripadate i vjerujte da u neobičnim ljudima koje ste sreli prijatelja imate!
Kroz igru sjenki u jesenjoj noći, pravi put treba pronaći i vratiti se kući!
Na kraju posta slike slijede.Kako je vrijeme buča ili budimki kako god se u vašem kraju zvale.?Jedan mali aranžman koji može uljepšati vaš dom.Malo suhog lišća od lješnjaka iz dvorišta, par oraha i lješnjaka.Jedan ukras,mala budimka u koju sam stavila svijeću i ugođaj jeseni,dovela u dom.Nekako ove slike idu i uz priču koju napisah.
Dok miris prave budimke dopire iz rerne, pozdravljam vas dragi čitaoci!



Primjedbe

  1. Lepa dekoracija!
    Volim bundevu, volim jesen, ali ne ono što sledi :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Gđo. Snežana,jesen ima posebnu toplinu u sebi.Kao da nas priprema za zimu i hladne dane.A zima je lijepa,iako ljudi imaju neku sjetu u sebi.
    Dok su praznici sve je idilično,kad prođu izgubi se čarolija.Vjerujem da ta čarolija bar dijelom trajati i poslije zime može! Hvala!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Kad se ljubav igra žmirke