Prozor ka poljima suncokreta
Postoji jedan prozor, odistinski postoji. Ni po čemu drugačiji od drugih nije, tek, jedino ga vrijeme izmijenilo onoliko koliko i priliči. To je prozor obrastao mahovinom i suncokretom. Svake godine iznova suncokret raste. Kako je i sama kuća ( na kojoj se prozor nalazi ) okružena poljima suncokreta.Vjerovatno je suncokret odlučio da doseli kod kuće. Baš pored prozora. Tek onako da uljepša njegov izgled. Kako je prozor unatoč vremenskim prilikama i neprilikama prkosio vremenu, tako je i suncokret bio njegov vjerni drug. Rijetki su prolaznici što tim putem hode.Oni koji prođu, ugledaju uvijek cvijetove suncokreta. Kuća u osami, prozor sve njene tajne zna i čuva. Ispredale se razne legende i priče o njenim ukućanima. I danas se te priče prepričavaju.
Pričalo se tako o velikoj ljubavi dvoje mladih, koji se baš poput prozora i suncokreta inatiše roditeljima. Naime nitko nije vjerovao u njihovu ljubav osim njih.Tako su odlučili da pobjegnu od svojih kuća. Krenuli su u nepoznato, sa po jednim koferom u ruci i nešto hrane dok se ne snađu. Mlad momak je bio zanatlija kakav se rijetko sreće. Nema tog što sa svojim rukama nije umio da stvori.
Najviše je volio da, od drveta, stvara čuda.Vještim bi rukama sve što zamisli u dijela pretvarao.
Zanate je učio kod starih majstora, te ga svi hvališe kao budućeg nasljednika.
Mlada djevojka je vezla, šila i tkala. Neka starica na koju je pazila, naučila je raznim ručnim radovima. Djevojka je čuvala, jer djeca od starice, izučiše mnoge škole, te se uputiše put grada tamo i ostadoše. Sagradiše kuće, osnovaše porodice. Redovno su joj slali pisma i novac. Rijetko su je posjećivali, tako da starici djevojka bi drago društvo. Iako je imala svoju porodicu, djevojka je tu staricu mnogo voljela.Starica je naučila i da kuha. No posebnu pažnju je skretala djevojci na knjige.Ta stara i veoma draga žena je imala mnogo knjiga. Njen suprug je bio trgovački putnik. Pa bi tako gdje god bi putovao, znao da svojoj dragoj ženi uvijek sa putovanja donese knjigu.Ona bi se knjizi obradovala više nego najljepšoj svili i raznoraznim đakonijama što je suprug još donosio.
Znao bi joj reći: Draga ženo šta sve donio nisam, ali tebe knjige obraduju više od svega?!
Na što bi mu ona odgovorila: Sve te vrijednosti što su preda mnom nisu vrijedne koliko ove stranice i rečenice knjige koju u rukama držim! Njemu to sve bi ponekad čudno no nije joj protivriječio. I on bi joj se pridružio uvečer pored kamina pa bi zajedno čitali knjige.
Tako bi uvijek na kraju dana kad djevojka završi sve poslove,starica sa police uzela knjigu i posudila je djevojci, govoreći joj:Ovo ti je knjiga koju trebaš pročitati. Sutradan kad dođeš, prepričaćeš mi je. Iako je djevojka znala da je starica te iste knjige pročitala više puta nije se bunila.Čitala ih je kod kuće tokom noći. A onda bi ujutro dolazila starici i prije nego počne da radi kućanske poslove, starici bi knjigu prepričala.
Tako je bilo iz dana u dan. Potrajalo je to nekoliko godina. Od djevojčice se pretvorila u djevojku. Starica joj jednog dana reče: Drago dijete,vrijeme je da ideš! Djevojka ju je pogledala prozborivši: Draga gospođo kako mislite vrijeme je da idem? Vama je potrebna pomoć u kući.
Ništa ti ne brini mlada djevojko, snaći ću se ja već nekako. Ti si ovdje dijete moje naučila sve što je trebalo. Hvala ti na svemu što si učinila za mene.Draga gospođo, hvala vama. Sve što znam, naučila sam zahvaljujući vama. Drago dijete sad to znanje trebaš znati upotrijebiti kad za to vrijeme dođe.
Znaćeš kad! Mnogima je ta žena bila čudna, no zapravo je bila izuzetno mudra i znala kad i kome treba pomoć. Djevojka je krenula iz kuće i na vratima je srela mladog momka.Starica se osmjehnula, ali djevojka to nije primejtila.Vidiš dijete rekoh ti da ću se već nekako snaći.To je neko ko će te zamijenti u poslovima.On je već dolazio ovdje i radio je sve poslove oko kuće.
Bila je mudra kao što rekoh i znala je da će se momku svidjeti djevojka.Taj njihov susret je već bila isplanirala. Nakon tog susreta njih dvoje su se sretali u prolazu. Uvijek bi se uljudno pozdravili i produžili bi svako svojim putem. No starica je znala da su oboje povučeni pa ih je jedno veče pozvala na večeru. Mladić je naložio vatru, djevojka je pripremila večeru. Za stolom su počeli razgovor, dok se starica zadovoljno smješkala.Od te večeri između djevojke i momka se pojaviše osjećanja.Starica je poznajući njihove roditelje znala da će se protiviti njihovoj ljubavi.Tako je i bilo.Čim su čuli da se dvoje mladih vole, zabraniše im da se viđaju. Kod starice su se viđali, no otkriše njihovo tajno mjesto.Vidjevši šta se zbiva, starica im reče da odu od kuće i da brane svoju ljubav.Tada reče djevojci sve što te naučih upotrijebi u pravo vrijeme. A ti mladiću svojim rukama, dom za vas sagradi. Znam jedno mjesto gdje ćete biti sigurni. Nalazi se nedaleko odavde, ali rijetko ko je tamo bio. Mladić i djevojka se pozdraviše sa dobrom ženom i krenuše u nepoznato. Kad već odmicaše od njene kuće ona im reče:Draga djeco, na tim poljima zasadite suncokret. Neka vaš dom bude okružen tim cvijetom. Hoćemo, obećaše! Putujući tako mladić i djevojka su se vjenčali. Kumovi su im bili ljudi koji su zajedno sa njima putovali. Kad su došli do odredišta vidjeli su staru i oronulu kuću i pusta polja. Tada im kroz misli prođe sve što im je žena rekla. Shvatili su da ona nije dobra vila koja je sve štapićem pretvorila u dvorac.Već da je to stvarni život, a ne bajka. Možda ste i vi pomislili da je ova priča bajka, no nije?! Kako su bili vrijedni, prionuli su na posao.Trebalo im je vremena da od stare kuće naprave dom, da u polja zasade suncokret. Bilo je trenutaka kad su poželjeli odustati, čak su i gladni znali biti.No u tim trenucima sve što su naučili znali su kad treba primijeniti. Starica ih je dobro pripremila.Čitanje knjiga nije bilo uzalud, a ni svi ručni radovi. Djevojka je vješto svojim rukama i znanjem, od ničega nešto stvarala. Dok su vrijedne ruke mladog zanatlije dom sagradile.
Ta žena je znala prepoznati dvije dobre duše koje su postale jedna. Pa sad zamislite vi da postoje ljudi koji bi na ovom svijetu znali prepoznati dvije dobre duše i u jednu spojiti? To je danas rijetkost, da se ljudi pronađu i da od ničega stvore svoj svijet. Kao što su to dvoje mladih uspjeli. Kad ljubav nije bila dovoljna, snagu bi pronašli unutar sebe. Kažu da takvog doma i polja suncokreta nigdje nije bilo.Svi su se divili onom što su dva para ruku stvorile. Imali su dvoje djece koja su nastavila sa uzgajanjem suncokreta i tako bi generacijama. Sad taj dom pust stoji, a polja suncokreta i dalje postoje. Rekoše da ih uzgaja neki čovjek koji je otkupio cijelo to imanje. A da su nasljednici negdje po svijetu i svi učeni i vrijedni ljudi. Jedna priča sa naglaskom bajkovitih trenutaka. Jedan prozor kao odraz života i cvijetovi suncokreta kao dašak prošlih vremena. Zapisani negdje, nekad, u legendi.
Prozor zna, sve putnike i korake što kročiše kroz polja i dom pohodiše. Zna i ćuti, paučina ga je prekrila.No u njemu i oko njega ima toliko života.To zna i vjerni mu drug suncokret. Tamo negdje gdje postoji jedan prozor, ali stvarno postoji.
Poruka posta: Ljubav nije riječ ona je djelo, ona je knjiga duša što kao jedna dišu a opet svako svoje stranice ima! Prepoznajte je u drugima, u sebi.Tražite je i pronađite ili ćete nekog slučajno sresti! Ne hodite svijetom sami, već u dvoje. Ako ste pak sami nađite
ljubav,taman skrivena od vas bila. Izgradite svoj dom i polja suncokreta!
Kao što je ova priča tkana riječima, tako i ja izradih kreativni rad kao jedan podsjetnik na priču o prozoru i poljima suncokreta.
Do sljedeće priče:Pozdrav ljudi i sretna vam potraga!
Pričalo se tako o velikoj ljubavi dvoje mladih, koji se baš poput prozora i suncokreta inatiše roditeljima. Naime nitko nije vjerovao u njihovu ljubav osim njih.Tako su odlučili da pobjegnu od svojih kuća. Krenuli su u nepoznato, sa po jednim koferom u ruci i nešto hrane dok se ne snađu. Mlad momak je bio zanatlija kakav se rijetko sreće. Nema tog što sa svojim rukama nije umio da stvori.
Najviše je volio da, od drveta, stvara čuda.Vještim bi rukama sve što zamisli u dijela pretvarao.
Zanate je učio kod starih majstora, te ga svi hvališe kao budućeg nasljednika.
Mlada djevojka je vezla, šila i tkala. Neka starica na koju je pazila, naučila je raznim ručnim radovima. Djevojka je čuvala, jer djeca od starice, izučiše mnoge škole, te se uputiše put grada tamo i ostadoše. Sagradiše kuće, osnovaše porodice. Redovno su joj slali pisma i novac. Rijetko su je posjećivali, tako da starici djevojka bi drago društvo. Iako je imala svoju porodicu, djevojka je tu staricu mnogo voljela.Starica je naučila i da kuha. No posebnu pažnju je skretala djevojci na knjige.Ta stara i veoma draga žena je imala mnogo knjiga. Njen suprug je bio trgovački putnik. Pa bi tako gdje god bi putovao, znao da svojoj dragoj ženi uvijek sa putovanja donese knjigu.Ona bi se knjizi obradovala više nego najljepšoj svili i raznoraznim đakonijama što je suprug još donosio.
Znao bi joj reći: Draga ženo šta sve donio nisam, ali tebe knjige obraduju više od svega?!
Na što bi mu ona odgovorila: Sve te vrijednosti što su preda mnom nisu vrijedne koliko ove stranice i rečenice knjige koju u rukama držim! Njemu to sve bi ponekad čudno no nije joj protivriječio. I on bi joj se pridružio uvečer pored kamina pa bi zajedno čitali knjige.
Tako bi uvijek na kraju dana kad djevojka završi sve poslove,starica sa police uzela knjigu i posudila je djevojci, govoreći joj:Ovo ti je knjiga koju trebaš pročitati. Sutradan kad dođeš, prepričaćeš mi je. Iako je djevojka znala da je starica te iste knjige pročitala više puta nije se bunila.Čitala ih je kod kuće tokom noći. A onda bi ujutro dolazila starici i prije nego počne da radi kućanske poslove, starici bi knjigu prepričala.
Tako je bilo iz dana u dan. Potrajalo je to nekoliko godina. Od djevojčice se pretvorila u djevojku. Starica joj jednog dana reče: Drago dijete,vrijeme je da ideš! Djevojka ju je pogledala prozborivši: Draga gospođo kako mislite vrijeme je da idem? Vama je potrebna pomoć u kući.
Ništa ti ne brini mlada djevojko, snaći ću se ja već nekako. Ti si ovdje dijete moje naučila sve što je trebalo. Hvala ti na svemu što si učinila za mene.Draga gospođo, hvala vama. Sve što znam, naučila sam zahvaljujući vama. Drago dijete sad to znanje trebaš znati upotrijebiti kad za to vrijeme dođe.
Znaćeš kad! Mnogima je ta žena bila čudna, no zapravo je bila izuzetno mudra i znala kad i kome treba pomoć. Djevojka je krenula iz kuće i na vratima je srela mladog momka.Starica se osmjehnula, ali djevojka to nije primejtila.Vidiš dijete rekoh ti da ću se već nekako snaći.To je neko ko će te zamijenti u poslovima.On je već dolazio ovdje i radio je sve poslove oko kuće.
Bila je mudra kao što rekoh i znala je da će se momku svidjeti djevojka.Taj njihov susret je već bila isplanirala. Nakon tog susreta njih dvoje su se sretali u prolazu. Uvijek bi se uljudno pozdravili i produžili bi svako svojim putem. No starica je znala da su oboje povučeni pa ih je jedno veče pozvala na večeru. Mladić je naložio vatru, djevojka je pripremila večeru. Za stolom su počeli razgovor, dok se starica zadovoljno smješkala.Od te večeri između djevojke i momka se pojaviše osjećanja.Starica je poznajući njihove roditelje znala da će se protiviti njihovoj ljubavi.Tako je i bilo.Čim su čuli da se dvoje mladih vole, zabraniše im da se viđaju. Kod starice su se viđali, no otkriše njihovo tajno mjesto.Vidjevši šta se zbiva, starica im reče da odu od kuće i da brane svoju ljubav.Tada reče djevojci sve što te naučih upotrijebi u pravo vrijeme. A ti mladiću svojim rukama, dom za vas sagradi. Znam jedno mjesto gdje ćete biti sigurni. Nalazi se nedaleko odavde, ali rijetko ko je tamo bio. Mladić i djevojka se pozdraviše sa dobrom ženom i krenuše u nepoznato. Kad već odmicaše od njene kuće ona im reče:Draga djeco, na tim poljima zasadite suncokret. Neka vaš dom bude okružen tim cvijetom. Hoćemo, obećaše! Putujući tako mladić i djevojka su se vjenčali. Kumovi su im bili ljudi koji su zajedno sa njima putovali. Kad su došli do odredišta vidjeli su staru i oronulu kuću i pusta polja. Tada im kroz misli prođe sve što im je žena rekla. Shvatili su da ona nije dobra vila koja je sve štapićem pretvorila u dvorac.Već da je to stvarni život, a ne bajka. Možda ste i vi pomislili da je ova priča bajka, no nije?! Kako su bili vrijedni, prionuli su na posao.Trebalo im je vremena da od stare kuće naprave dom, da u polja zasade suncokret. Bilo je trenutaka kad su poželjeli odustati, čak su i gladni znali biti.No u tim trenucima sve što su naučili znali su kad treba primijeniti. Starica ih je dobro pripremila.Čitanje knjiga nije bilo uzalud, a ni svi ručni radovi. Djevojka je vješto svojim rukama i znanjem, od ničega nešto stvarala. Dok su vrijedne ruke mladog zanatlije dom sagradile.
Ta žena je znala prepoznati dvije dobre duše koje su postale jedna. Pa sad zamislite vi da postoje ljudi koji bi na ovom svijetu znali prepoznati dvije dobre duše i u jednu spojiti? To je danas rijetkost, da se ljudi pronađu i da od ničega stvore svoj svijet. Kao što su to dvoje mladih uspjeli. Kad ljubav nije bila dovoljna, snagu bi pronašli unutar sebe. Kažu da takvog doma i polja suncokreta nigdje nije bilo.Svi su se divili onom što su dva para ruku stvorile. Imali su dvoje djece koja su nastavila sa uzgajanjem suncokreta i tako bi generacijama. Sad taj dom pust stoji, a polja suncokreta i dalje postoje. Rekoše da ih uzgaja neki čovjek koji je otkupio cijelo to imanje. A da su nasljednici negdje po svijetu i svi učeni i vrijedni ljudi. Jedna priča sa naglaskom bajkovitih trenutaka. Jedan prozor kao odraz života i cvijetovi suncokreta kao dašak prošlih vremena. Zapisani negdje, nekad, u legendi.
Prozor zna, sve putnike i korake što kročiše kroz polja i dom pohodiše. Zna i ćuti, paučina ga je prekrila.No u njemu i oko njega ima toliko života.To zna i vjerni mu drug suncokret. Tamo negdje gdje postoji jedan prozor, ali stvarno postoji.
Poruka posta: Ljubav nije riječ ona je djelo, ona je knjiga duša što kao jedna dišu a opet svako svoje stranice ima! Prepoznajte je u drugima, u sebi.Tražite je i pronađite ili ćete nekog slučajno sresti! Ne hodite svijetom sami, već u dvoje. Ako ste pak sami nađite
ljubav,taman skrivena od vas bila. Izgradite svoj dom i polja suncokreta!
Kao što je ova priča tkana riječima, tako i ja izradih kreativni rad kao jedan podsjetnik na priču o prozoru i poljima suncokreta.
Do sljedeće priče:Pozdrav ljudi i sretna vam potraga!
 |
| Polja suncokreta |
Primjedbe
Objavi komentar