Vaše cipele,vaši koraci

Jedna djevojka što ide ulicom. Nosi majicu sa natpisom "Vi  se smijete meni jer sam drugačija, ja se smijem vama jer ste vi svi isti."Ona ide, ljudi začuđeno gledaju. Čudne li djevojke, komentarišu prolaznici koje sreće usput. Ona zna da je za njih tek čovjek-etiketa, a ne ljudsko biće. Njeni vršnjaci, pak ismijavaju sve ono što ona jeste. Ona je drugačija, zbog muzike koju sluša, odjeće koju nosi, stavova koje ima prema životu i ljudima.Ona je čudak, jer ne pripada ekipi.
Ne želi da ponavlja sve što oni rade.Ne voli da bude kao masa. Nije to tek puki izgovor, zato jer gotovo da nema društvo sa kojim se druži i izlazi. Ne, već je jednostavno takvo biće, biće koje ima osjećaje i želje i pravo da ide kroz ovaj svijet na njoj znan način. Taj citat koji je ponosno( poput štita) nosila na majici, bio je poseban. Njoj je mnogo značio, bio je njen čuvar. Prije su suze bile te koje su joj bile pratioci u školi, na ulici i kroz grad. Podsmjeh njenih vršnjaka ju je pogađao, iako se trudila da to prikrije suze bi je odale. Svi mehanizmi duše koji su je čuvali pucali bi poput šavova kad bi je drugi počeli ismijavati.Uvijek bi se kretali u većoj grupi, tako da bi im bilo lako da jednu osobu vrijeđaju.
Nije ona ćutila, branila se koliko je mogla. No svi argumenti i činjenice nisu bili dovoljni da se uspješno izbori sa njima. Bila je umorna od toga, da im objašnjava. Jer uzalud rasipati riječi, poput pijeska, ne vrijedi.Vjetar ih nosi. Ne ostaju tamo gdje treba i ne dopiru do ljudskog srca. Otkad ima tu majicu, jača je. Taj citat joj je poput vjetra u leđa. Gdje je danas ta djevojka ne znam? Prošle su mnoge godine od kad sam gledala emisiju o ljudima koji su drugačiji a ona je bila jedna od njih.
Kad sam vidjela citat, nisam znala ko je autor? Jednom prilikom sam pročitala novinski članak  i vidjela spomenuti citat.
Originalni je glasio ovako:"Vi se smijete meni jer sam drugačiji, ja se smijem vama jer ste vi svi isti"! Charles Bukowski!
Dugo godina mi je taj citat bio u sjećanju, pa bih ga rekla svakom čovjeku, koji je bio u istoj ili sličnoj situaciji baš kao i djevojka. Ne može čovjek a da ne vidi, kako prije tako i danas sve ljude koji odskaču od normi koje postavi ekipa u školi ili društvu. Ti ljudi su meta, grupe koja svoje strijele upućuje ka njima. I baš poput meta stoje, a u sebi imaju snage više od strijela koje idu prema njima.
No ne znaju kako da pokažu da imaju tu snagu.
Ljudi pa zar svi mi nismo drugačiji? Nitko, ali baš nitko nije kao neko drugi.
Drugi vole da naša platna boje svojim bojama, da u naše knjige, na našim stranicama pišu svojim olovkama, ono što žele. Ne znaju da smo mi slobodni putnici, ne robovi tuđih mišljenja, koja bi nas trebala opisati, objasniti i oslikavati. Možda su to njihovi mehanizmi da prikriju svoje mane, tako što će vrline drugih okrenuti u mane. Ne, drugi ne prihvaćaju da si sretan  jer ti prihvaćaš sebe onakvog kakav jesi. Imaš mane i vrline, spakovane sve u jednom koferu. Često su u sukobu sa tobom ali šta da se radi? Nekako ih uklopiš, pa put pod noge kroz ovaj svijet.
Ljudi osuđuju, otuđuju, ocjenjuju i procjenjuju stvari onako kako ih vide. Ma čini mi se kao da senzore imaju, pa tačno znaju kako da pronađu nekog osjetljivog i povučenog. Kad pronađu, onda ne odustaju. Kao da vole vidjeti suze u ljudskim očima i na taj način njihov ego raste.
Kako neko može biti sretan, kad zna da zbog njega neko plače? Ono što okom vide u to vjeruju, bez da poznaju tu osobu! Fizički izgled, je po njima mjerilo osobe.Onda kažu za one koji (po njihovim mjerilima ) nisu "lijepi" da govore uvijek o ljepoti duše. To im dođe kao utjeha.Vjerujte mnogo puta sam čula ovakvu i njoj slične rečenice. Da li iz neke nesigurnosti odaberu put kojim ide masa pa tako ljude koji imaju istinsku ljepotu, pokušavaju obeshrabriti? Sve to kreće još u školi.Tako je uvijek bilo, pa i danas se ništa promijenilo nije.Uvijek su postojali oni koji su "popularni" i oni koji to nisu. Ako nisi dio ekipe onda si na drugoj strani. Na strani čudaka. "Ako si već čudak, budi najbolji čudak što možeš! Prestani da slušaš šta drugi misle o tebi, slušaj šta ti misliš o sebi!" Parafraziran citat iz jednog filma, koji me je podstakao da pišem o ovoj temi.
Ljudi ne bi bili ljudi kad ne bi sve što je drugačije svrstavali u njima znane kategorije. Da li pritom nekad davno možda prođoše kroz slične situacije? Možda su i njih nekad njihovi vršnjaci ismijavali?
Pa im je to ostalo duboko urezano u sjećanje? Pa tako se prema drugačijim od sebe ponašaju onako kako su se prema njima drugi ponašali. Kažu da ljude poput gline oblikuju udarci drugih ljudi!
Ne može a da na duši ne ostane ožiljak, koji čovjeka prati kroz godine.Vidjela sam mnoge ljude koji nisu dozvolili da ih obeshrabre, naprotiv jači su postali.Ali (ono vječito ali ) ima i onih koji i danas ožiljke nose. Blokiraju ih, zatvaraju im sve moguće izlaze i nađu se u bez izlazu.Oni trče, sve dok im se noge ne umore,a koraci postanu teški i izlizani đonovi cipela.Ne staju čak ni tada jer ne mogu, ne žele da stanu jer vidjeće da je sve ostalo isto, samo se godine smjenjuju, a sve ono što je za njima ostavilo je neizbrisive tragove i u stopu ih prati, baš kao i njihova sjena.
A tako bi voljeli da ih samo puste da poput djeteta na ljuljašci dotaknu zvijezde. Da budu svoji i slobodni. Da gledaju u sunce što jednako za sve sija i ne gleda ko je drugačiji a ko nije.?
Mnogo je knjiga koje govore o tome kako da čovjek prihvati da je drugačiji,
 mnogo je filmova koji govore kako je biti drugačiji dobro. No u većini tih filmova oni koji su drugačiji, požele biti kao oni koji su popularni. Zapravo, bilo bi jako dobro napisati scenarij koji je realna slika stvari, pa po njemu režirati film. Šta kad neko ne želi da se promjeni u ovom nadasve stvarnom i realnom svijetu te tako ostaje zarobljen u lijanama ljudskih mjerila? Rekla bih to ovako: Dajte mi moje cipele što moje korake znaju da ovim svijetom u njima hodim.Vaše ne želim, ove moje dobro mi stoje, nekad me žuljaju, nekad laganim koracima u njima idem. No bilo, kako bilo zajedno smo mnogo toga prošli i najbolje se poznajemo. Ne bih iznova učio da hodam, jer i ovako se dobro snalazim.Ostajem svoj i prema svome načinu živim. Mjenjaću stvari po svojim mjerilima, a ne po njihovim! Nisam egoista nemojte to tako shvatiti, zar jednostavno ne možete drugačijeg čovjeka prihvatiti? Kad ste i sami drugačiji.To bi značilo da i sami sebe ne prihvaćate!
Čuveni citat koji spomenuh na početku posta danas bi glasio ovako:"Vi se smijete meni jer sam drugačiji, ja se ne želim smijati vama, jer bi bio kao vi."
Do sljedećeg susreta: Budite svoji, jer vaše cipele najbolje znaju vaše korake! Neka ste drugačiji imate na to pravo, jer sa razlogom baš takvi ovim svijetom hodite!U prilog cijeloj priči ide i jedan kreativni rad koji se nalazi na slici!


                                                                  Djevojka na ljuljašci

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Rezolucija emocija