Poručujem, preporučujem

Noć, mjesec i zvijezde igraju svojim ritmom na nebu. Stranci u noći prolaze ulicama. Ne gledaju jedni prema drugima. Nema osmjeha, lijepe riječi, tišina. Ne znam kako ne vide ovako lijepu noć? Ko zna gdje im misli lutaju? Lijepo je vidjeti ljude kako prolaze gradom i kako se osmjehuju. Lijepo je vidjeti djecu kako radosno šetaju sa roditeljima. No vrijeme, ovo vrijeme danas ima neki čudan ritam.Gdje su nestali sretni ljudi? Sad vidim samo zombije, koji besciljno lutaju.
Pitanja i pitanja, ljudska skitanja kroz sfere života. Kao da na pustim otocima živimo, izolirani od ostatka svijeta. Snalazimo se kako znamo i umijemo, ovo je opstanak. Ko uspije pronaći način kako da opstane, prelazi etapu po etapu a cilja nigdje. Imuni smo na druge ljude, na dječje suze na sve oko nas. Kako čovjek može pored uplakanog djeteta proći a da ne osjeti empatiju prema tom djetetu?
Danas tako i roditelji prolaze pored svoje djece. Što bi onda neko obratio pažnju na dijete, kad ni roditelji neće? Djeca su radost ovog svijeta, najiskrenija bića. Ne, ne mare ljudi za to. A bili su djeca.
Bili su djeca, prošlo vrijeme, tamo se nitko ne vraća. Što bi se i vratili u davno prošlo vrijeme, kad su tako željeli odrasli biti? Dječji smjeh je nešto najljepše što možemo čuti!
Gledam zvijezde, dok misli zuje poput košnice pune pčela.Gledam ljude kako idu i idu, gdje, ni sami ne znaju.?Ali ne odustaju, ne staju ne prestaju da putuju. Putuju, a stoje na istom mjestu, samo im se čini da se kreću. Kružni ljudi, tako mi se čini. Da to su kružni ljudi. No tako su naučili i puštam ih da idu.Ulazim u kuću i uzimam materijal za kreativne radove. Pri ruci mi stare novine.Izrezujem slova. Napraviću jednu sliku sa porukom. Imam stari ram za slike, pa ću ga reciklirati i renovirati. Ključna stvar na slici je poruka. Slovo po slovo i nastaju riječi, od riječi poruka.
Ostaviću tu poruku negdje, gdje će je ljudi moći vidjeti i pročitati. Kad bi cijeli grad mogao imati kutke, gdje bi te poruke bile? Razmišljam vam ja tako. Izvedivo je to. Izvedivo, ali možda u filmovima ili u nekom drugom dijelu svijeta.Ovdje kod nas, bi trebalo vremena i vremena da takve poruke ljudi primijete. Pa ne zapažaju jedni druge, a kamoli poruke.No ja tu poruku sklopih. Bilo je sličnih akcija i projekata u gradu. Besplatni zagrljaji i tome slično. Lijepo je vidjeti da bar na trenutak postoje emocije među ljudima. Da imamo vremena zastati na trenutak i učiniti nešto lijepo za druge.
Razumijem ljudi, razumijem, primljeno na znanje, da svako, ali baš svako ima svoje vrijeme,
svoje probleme i svoj put. No naš put nije samo naš, i drugi ljudi su dio našeg puta! Razmislite o tom?Uglavnom poruka je sljedeća:Vrijeme je za dane osmjeha! Izrezah slovo po slovo i sklopih poruku. Slučajno ili podsvjesno tako nastade ova poruka. Zamislim kako bi bilo da sad kružni ljudi u trenutku dok prolaze kroz grad ugledaju poruku?Voljela bi vidjeti njihove reakcije! Ako bi ih uopšte i bilo?
Možda bi krajičkom oka vidjeli šta piše i produžili dalje? Vjerovatno je ne bi ni primijetili u njihovoj jednoličnoj svakodnevnici? Jer ovdje kod nas je tako kako je! Ali vjerujem u to, da lijepe riječi mogu pokrenuti ljude. Da im mogu pomoći, uljepšati dan i na trenutak, bar na trenutak  učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom za život.Sanjari, revolucionari, neobični ljudi, ljudi koji vole vidjeti druge ljude da su sretni. Znam da i Vi tako mislite. Ljudi napravite slike sa porukama, ostavite ih negdje u gradu.
Ili izradite naljepnice,zalijepite ih na vidljivim mjestima, gdje ljudi prolaze. 
Prosljedite ih, dok budete išli kroz grad. Život je kretanje, ne stajanje i čekanje. 
Bio taj neko sretan ili manje sretan, zamišljen, odsutan, u žurbi Vi mu ostavite poruku.
Osmjehnite se i produžite, možda će ta osoba jednog dana učiniti za vas nešto lijepo?
Poruka posta:Vrijeme je. . .(Vi dodajte ostatak poruke u komentarima)
Slobodno komentarišite ideju.
Ovaj post je 50 koji napisah putujući kroz prostrnastva!
Ljudi do sljedeće priče:Pozdrav svima!
Ovo je ta poruka od riječi do dijela!



Primjedbe

  1. Sve pohvale za ove lijepe životne priče, da lijepe riječi ,slike, geste, mogu pokrenuti lijepo u ljudima, uljepšati im dan, trenutak...tako se suprostavljati svojim mukama i mukama drugih ljudi, koje netrebaju da budu vječni smisao i cilj života pod zvijezdama.Ovaj svjet je suviše lijep i bogat da bi ljudi morali da budu nesretni. Možda je to naivan optimizam ali bez njega bi život malo imao smisla.
    VRIJEME JE: Da pokrenemo čovečuljka u našoj glavi koji nam se nekad smješio, pjevao, radosno gledao, plesao....pokažemo svoj duhovni šarm, kako bi izvukli ono najbolje iz sebe i kako bi imali zdravlje i sreću. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Poštovanje! Gđo.Rešić,Hvala Vam na komentaru!Jako lijepo ste sve
    rekli.Vaša poruka Vrijeme je . . . divno je napisana.Lijepo je vidjeti osmjeh na licu čovjeka, radost i sreću.Čovjek treba pomoći čovjeku.
    Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Pleme Votun

Kad se ljubav igra žmirke