U zemlji meda i leda... čežnja

Niz staklo prozora, teku kišne kapi.

U zemlji leda i meda... čežnja.

Na mom dlanu zrno soli i nada da me voli.

Svitac na drugom dlanu.

Zavoljela sam svjetlost tog čovjeka i zagrlila mu tamu.

Sve mane i vrline. 

Slušala njegove riječi, zagrlila i tišine.

Sad ljubav, sekvence piše.

Ovo je vrijeme kad padaju Aprilske kiše.

Ostaju filmovi kao od sjećanja tragovi.

Daleko su koraci njegovi.

Na dlanovima novine, njegove ruke su ih držale i oči čitale.

Sjećam se preko novina njegovog pogleda ispod obrva.

Kakav film.

Svjetlost je tražila svoj kutak u mraku.

Na stolu svjetiljka, replika iz davnog vremena.

Odlaže novine i ide prema meni.

Volio je kad je polumrak čula bi mu korake kako dolaze.

Pustio bi pjesmu i pjevao tiho.

Zagrlio bi me i volio tako nježno.

Pričao bi mi o dalekim otocima, pričao bi mi o svicima.

O okusu morske soli kad dođe na usne naše.

Sad sa mnom trag od sjećanja pleše.

Pričao mi je priče za Laku noć. 

Zaspala bih mu na grudima i sa njim bi disala.

Kako sam tog čovjeka voljela i još volim.

Aprilskim kišama ovim pričam o njemu.

Bio je i ostao leptir na mom dlanu, njegov glas je u stanu kao vjetrokaz.

Moj je putokaz.

Kad se sjetim kako svoj obraz prisloni uz moj.

U duši sam njegovoj isplela bezbroj stihova i džempera.

Na srce stavljam flaster i uzimam flomaster.

Pišem tvoje ime. 

Suza ide i razlije boje.

A u meni se čuva sve tvoje.

Kakav film.

Stihovima mu ljubav govorim. 

Svaki stih u filmsku scenu pretvorim.

Pišem mu postere, tražim novine i čitam piše li da negdje tamo on je kapetan brodova i mora.

Znam da sad u ovom trenutku sjedi sam u daljine zagledan.

Znam da negdje u nekoj pregradi srca ljubav prema meni kuca.

Okreće filmske trake pravi korake i kafe za sebe i mene. 

I čeka da film krene da zagrli sve o čemu smo sanjali i razgovarali.

Kakav film i kakvu ljubav smo u sebi sačuvali.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay