Oko čovjeka puste daljine

Na mostu sagrađenom od nade svjetlile su sijalice. 

Godinama su već tu. 

Jedino svjetlo koja daje odraz svijeta koji smo nekad znali.

Ostala sam, sama u ovom dijelu. 

Tri mjeseca živim u tišini gdje nema ljudi.

Ponekad mi se učini da neki eho dolazi iz dalekih mjesta. 

Onda shvatim da je to varka mog uma.

Zavrzlama misli koje bi željele da se nekim čudom čovjek pojavi.

Pustinja u čovjeku još ima poneku oazu sačuvanu od zaborava. 

Oko čovjeka puste daljine.

O sebi ne pričam nikome. 

Sretnem tu i tamo ljude kad idem do centra grada po osnovne namirnice.

Prije dvije godine sam napustila kuću gdje sam živjela sa prijateljima. 

Zajedno smo studirali i onda smo se odlučili da živimo u jednoj kući koja je imala tri etaže.

Ispočetka smo svi dobro funkcionisali, ali onda sam uvidjela da je velika razlika među svima nama.

Koliko sam čula još uvijek neki od njih žive u toj kući.

Ni oni nisu znali mnogo o meni.

U ovom vremenu moja tadašnja odluka ima svoje otiske.

Kao da sam tada znala da će doći ova vremena u kojim danas živimo.

Kad je sve počelo ostala sam u kući, bilo je sigurnije da ima više ljudi.

Biti sam, pogotovo noću bilo je opasno.

Kad sam odlučila da odem nisam ostavila pismo i nestala bez pozdrava i traga. 

Sjela sam jednog jutra za sto dok je ekipa doručkovala.

Rekla sam da je vrijeme da spakujem stvari i idem dalje.

Jedina osoba koja je bila tužna što idem, bila je osoba od koje bi najmanje očekivala da ću mu nedostajati.

Kad sam krenula zagrlio me je i rekao... razumijem te.

Kasnije sam čula da je nakon nekolko mjeseci i on otišao iz te kuće.

Njega bih voljela sresti.

Bili smo tako različiti, ali imao je toplinu u sebi i osobine čovjeka, kog ne mjenjaju ni vrijeme ni ljudi.

Toliko sam učila i spremala ispite u besanim noćima. 

Da bi danas sve to bio trag uspomena.

Diploma je u koferu. 

Jedina potvrda tih vremena.

Sad je poput pustinje tek papir koji pijesak postaje.

Čuvam je, da održi sjećanje na ta vremena.

Vremena bezbrižnih dana.

Sadašnji trenuci su nas oblikovali, kalili su nas i iskovali u drugačije ljude.

Pišem ovo pismo o sebi. Neću ga staviti u bocu i pustiti niz vodu.

Tako mogu proći godine prije nego neko pronađe ovu poruku.

Odlučila sam ići na sjever. Čula sam da ima jedno izolovano mjesto gdje ne puštaju bilo koga.

Moja sreća je što bi onaj pijesak od diplome, konačno mogao biti od pomoći.

Završila sam mikrobiologiju i moja pomoć je dobro došla.

Tebi koji ćeš ovo pismo pronaći voljela bih da budeš on.

Imam taj osjećaj da ćeš to upravo biti ti. 

Iako nisi siguran gdje sam otišla, mogao bi me pronaći.

Reći ću ti nešto više o sebi, iako sam ti neke naznake ostavila u našim rijetkim, ali dubokim razgovorima.

Prije nekoliko godina saznala sam da sam u ranom djetinjstvu živjela u kući koja je bila laboratorija.

Tu su izvođeni prvi eksperimenti i ja sam zapisivala neke djelove. 

Tada kao dijete nisam znala o čemu je rječ.

Tek kasnije na fakultetu sve te riječi će postati kristalno jasne.

Moji roditelji su radili u toj čuvenoj laboratoriji i bili su stručnjaci koji su se protivili eksperimentima.

Čak su i upozorili da bi moglo doći do toga da neko iskorisiti otkriće u pogrešne svrhe.

Oglušili su se o savjete mojih roditelja.

Jedne noći izvršili su eksperiment na djetetu.

To dijete sam bila ja.

Iako nisam ništa kriva, osjećam se odgovornom zbog onog što se dogodilo.

Tako su odlučili da se osvete mojom roditeljima, jer su znali da će nastaviti svoj rad ako ih ucjene.

Moji roditelji su znali da me jedino oni mogu spasiti od supstance koju su mi ugradili pod kožu.

Ta supstanca je i danas dio mene. 

Ja sam hodajuća kataklizma koja može ovo vrijeme učiniti još gorim, nego što jeste.

Moja energija u vremenu i prostoru je razarajuća i ne znam kad se može pokrenuti. 

Nekako je držim pod kontrolom.

Ipak potrebna mi je pomoć da bi pronašla rješenje. Zato sam se odlučila za ovaj put.

Poruku ti ostavljam na mjestu kao što sam ti i objasnila, onog jutra kad sam odlazila iz kuće.

Prati trag sijalica i pronaći ćeš onu koja u sebi ima koordinate.

U tebi sam pronašla čovjeka kom vjerujem.

Tvoje znanje i domišljatost su mi potrebni.

I potrebno mi je to da osjetim u ovoj pustinji da još ima dobrote u čovjeku.

P. S. Vjerujem da ćeš pronaći ovo pismo u trenutku kad budem na samom ulazu u izolovani grad.

Čuvaj se. 

Vjerujem da se vidimo i da ćemo zajedno u pustinji saditi cvjeće i drveće dok djeca i ljudi žive slobodu.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay