Ovdje sam

Vrijeme u kom se pletu džemperi sjećanja i poneka nit se izvuče.

Ja stojim na rubovima svojih želja i tražim opstanak.

Izvlačim i provlačim te niti što sam plela zamišljajući neke nove filmove. 

U kojim igram uloge napisane u nekoliko sati.

Ovaj put sam na 25 spratu zgrade.

Staklena je to zgrada. 

Gledam ljude kako jure u ranim satima. 

I pomislim, gdje li žure.

Robuju vremenu.

Kad bi znali...

Sad bi se zaustavili.

 Rasuli papire i bacili ih u zrak.

Dozvolili da se pomješaju i plesali slobodni kroz dan.

Zašto me stalno vraćaju ovdje. Znam da postoji kvaka, ali još nisam pronašla ključ.

Preko puta moje zgrade u jednom od stanova svjetlo se upali tačno u 20h i pogasi u 23h.

Kad se svjetlo upali u tom stanu, u mom stanu pogasim svjetlo.

Pored prozora stoji čovjek.

Crta po prozoru. Ima vješte ruke.

Za ta tri sata nastane uvjek nova slika.

Ujutro kad se podigne roletna, slika više nije tu.

Obriše je sa staklenog platna.

Zapisujem, svaki njegov dan. 

Nema poveznice koja odaje zašto on slika.

Gledam danima izložbu na njegovom prozoru.

On mene ne vidi, ali kao da osjeti da ga neko posmatra.

Voljela bih pričati sa njim.

Znam da ne smijem jer se odmah na zidu moje sobe upali crvena lampica. 

Čitaju mi misli.

Lampica podsjeća da dobro znaju o čemu razmišljam.

Uspijem im nekad postaviti ograde preko kojih ne mogu prijeći.

Čuvam te misli da bih mogla doći do čovjeka koji slika.

Večeras je opet pored prozora. Ovaj put slika drugačije.

Piše slova u smjeru koji će meni biti za čitanje.

On zna da ga vidim.

Kako je to moguće.

Svaki put se prikrijem.

Oni su mu rekli za mene.

To je jedini način da dođu do mojih misli.

Ne odajem se, ostajem skrivena.

Čitam šta piše.

Znam da si skrivena iza stakla. I da pogasiš svjetlo kad ja upalim svjetlo.

Ostani smirena, on je njihov igrač.

Kakvu su mi zamku postavili.

Cjelo vrijeme su mi odvlačili pažnju od onog što mi je pred očima.

Ostajem iza stakla, ne otkrivam svoj lik.

Izlazim iz stana 25 i odlazim u stan 30. 

Sad neće znati gdje sam.

A i dalje vidim njegov prozor.

Ovaj put neću gasiti svjetlo.

Crvena lampica svjetli i ovdje.

Čitajte misli, ali srce ne može pročitati. Tu frekevencju ne možete znati.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay