Noćima

Zapisujem, kretanja ljudi. To je moj zadatak već nekoliko godina. 

Tačno u 22 h spakujem svoje stvari i zaključam vrata. 

Ključ ostavim na mjestu gdje ga svi mogu pronaći. 

I da otvore vrata ne bi pronašli ništa.

Stavljam slušalice i puštam muziku.

Opet čujem da je neko tu. 

Prati me već noćima. 

Kad stignem do ulice koja vodi prema mojoj kući koraci se utišaju i odšetaju u drugom smjeru.

Prijatelji mi kažu da gledam previše filmova. 

Znam da osjetim korake kao što znam da su nekom potrebni podaci kojim raspolažem. 

Ako neko zna ljude u ovom gradu, to sam ja.

Kroz slušalice putuje pjesma, Soldier Fortune od grupe Pink Floyd.

Obukla sam duskericu i jaknu. Noći su postale hladnije.

I još kad imaš osjećaj da te neko prati hladnoća se upija u odjeću i dodiruje kožu.

Lukavo se uvuče i pod kožu.

Noćima želim da se okrenem i kažem izađi iz mraka i reci ko si.

Gledam previše filmova, složiću se sa prijateljima.

Ali isto tako slušam i svoju intuiciju. 

Ona kad složi detektivski djelove slagalice, nepogrješiva je.

Da ga pustim još neko vrijeme da misli da je lovac, a ja prestrašena srna.

Onda se u meni probudi onaj buntovnik i okrenem se.

Pogasim muziku. Osjetim hladan dah što se igra sa noći i isprava u maglu.

Vidim samo mrak, zastao je.

Misli da je skriven i da mu je noć saveznik.

Gdje su sad prijatelji da kažu ti i filmovi. 

Živiš u tom svijetu.

Sve heroji, a razbježali bi se i ostavili me samu.

Znam da me pratiš već neko vrijeme.

Izađi na scenu noći i pokaži svoje lice.

Da sam scenarist, kakvu bih ja scenu napisala.

Šta napisala, ja, je živim stvarno.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay