Noćima

Zapisujem, kretanja ljudi. To je moj zadatak već nekoliko godina. 

Tačno u 22 h spakujem svoje stvari i zaključam vrata. 

Ključ ostavim na mjestu gdje ga svi mogu pronaći. 

I da otvore vrata ne bi pronašli ništa.

Stavljam slušalice i puštam muziku.

Opet čujem da je neko tu. 

Prati me već noćima. 

Kad stignem do ulice koja vodi prema mojoj kući koraci se utišaju i odšetaju u drugom smjeru.

Prijatelji mi kažu da gledam previše filmova. 

Znam da osjetim korake kao što znam da su nekom potrebni podaci kojim raspolažem. 

Ako neko zna ljude u ovom gradu, to sam ja.

Kroz slušalice putuje pjesma, Soldier Fortune od grupe Pink Floyd.

Obukla sam duskericu i jaknu. Noći su postale hladnije.

I još kad imaš osjećaj da te neko prati hladnoća se upija u odjeću i dodiruje kožu.

Lukavo se uvuče i pod kožu.

Noćima želim da se okrenem i kažem izađi iz mraka i reci ko si.

Gledam previše filmova, složiću se sa prijateljima.

Ali isto tako slušam i svoju intuiciju. 

Ona kad složi detektivski djelove slagalice, nepogrješiva je.

Da ga pustim još neko vrijeme da misli da je lovac, a ja prestrašena srna.

Onda se u meni probudi onaj buntovnik i okrenem se.

Pogasim muziku. Osjetim hladan dah što se igra sa noći i isparava u maglu.

Vidim samo mrak, zastao je.

Misli da je skriven i da mu je noć saveznik.

Gdje su sad prijatelji da kažu... ti i filmovi. 

Živiš u tom svijetu.

Sve heroji, a razbježali bi se i ostavili me samu.

Znam da me pratiš već neko vrijeme.

Izađi na scenu noći i pokaži svoje lice.

Da sam scenarist, kakvu bih ja scenu napisala.

Šta napisala, ja, je živim stvarno.

Isključim muziku i skidam slušalice sa ušiju.

Okrenem se prema zvuku njegovih cipela i koraka.

Izlazi iz mraka, oči su mu još uvijek skrivene.

On vidi mene, ja ne vidim njega.

Ti, zašto me pratiš cjelo vrijeme?

Imaš ključ.

Iza vrata kad otključaš, nema ništa, osim papira gdje su zapisana kretanja ljudi.

Pametna si ti, znaš da me to zanima.

Ako tražiš nekog, ne mogu ti pomoći.

Ne pišem imena, samo vrijeme kad ljudi prolaze na mojoj lokaciji.

Opišem kako izgledaju. Nema kamera, naše oči su kamere.

Čuo sam za tebe.

Kažu da imaš memoriju koja sve pamti i fotografski možeš opisati ljude.

Čuo si bajke. Ja sam filmofil koji je trebao posao.

I onda pišem filmske priče gledajući svijet, koji ne zna da ga pratim.

Znaš ti više nego što mi govoriš.

Šta god da kažem, ti ćeš imati svoju ideju o tome.

Sad me izvini, vrijeme je da idem i ne prati me više.

Nećeš ti nigdje, vratićeš se da otključaš vrata i pokazaćeš mi sve papire.

Ti misliš da te se bojim, da si prva osoba koju sam srela ovdje koja mi prijeti?

Izigravaš neustrašivu djevojku koja misli da su stav i odjeća ono što ne otkriva 

kako se unutar svog bića bojiš mene.

Ne bojim te se.

Nisi iskrena.

Zar ti misliš, da bih mogla svako veče prolaziti mračnim ulicama sama?

Ne bojim se ni tebe ni svih ljudi koji su prije dolazili pred zgradu gdje radim, pratili me i govorili da odam sve što znam.

Kreće prema meni i hoće da me uhvati za ruku.

Gledam ga u oči koje su izašle iz mraka.

Vidim strah u njegovim očima.

Otkriven je.

Pamtim tog čovjeka, koji je često prolazio mojom lokacijom.

Kažem mu... Vidiš ono što imaš u sebi.

Ti se bojiš, jer znaš da znam o tebi sve.

Stavljam slušalice na uši, puštam muziku i nastavljam prema svom domu.

On stoji na svjetlosti uličnih svjetiljki zamišljen da skriven ne može ostati kad sam vijdela njegove oči.

Filmovi su priče koje zapisujem.

Ja djevojka sa kapuljačom u noći idem prema svitanjima dok kroz slušalice ide pjesma koju volim.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay