Suncokret sa Merkura
Noć perle niže... ostani tu, ne prilazi ni korak bliže.
Dovoljno si blizu to je rastojanje gdje sasvim dobro čuješ moj glas i vidiš lik.
Ne boj se, samo želim znati ko si ?
Ne bojim se...
O tebi su pisale novine, a ja sam, kao da te već znam.
Rijetko čitam novine, kad vidjeh tvoju sliku moje se misli sakriše u uglove i sa sunčevim zracima stvoriše trouglove.
Znao sam da treba da te pronađem.
Uzeo sam stvari, zaključao vrata samotnog stana, kupio kartu za voz i putovao.
Ja sam tebe sanjao... i ne znam kako, ali te znam.
Sve sjećanju puzle otimam, ali ono ne želi ništa da mi kaže. Od tog trena moje oči te traže.
U snu sam čuo gitaru, vidio kosu što pada po ramenima, a lice ti prekrila sjena mjeseca.
Kao što sad stojim pred tobom u snu sam stajao, gledao kako sviraš, tvoj glas akorde ukrade,
stavi na žice i šapat duše tvoje stopi se sa šapatom duše moje.
Nemoj otići... molim te ostani ova tri sata, otvori od svoje duše vrata.
Ta vrata su odavno zatvorena, nema ključa da ih otključa.
Nestvarna, a stvarna si slika meni.
Ne znam da li sam stvarna... ili napisaše moj lik i rekoše da sam putnik.
Gdje živiš?
Ne bi vjerovao kad bih ti rekla.
Mene ne može ništa iznenaditi...
Dobro, onda ću ti reći... živim na Merkuru...
Čekaj, stani... jesam li dobro čuo ili ova noć tka moje misli iz sna.
Rekoh ti da nećeš vjerovati.
Ali kako je moguće na Merkuru stanovati?
Ostala sam zarobljena u gravitaciji, zato me možeš vidjeti u rano jutro ili uvečer, ali u ponoć moj brod ka domu kreće. Sasvim sam obična djevojka što vjetar u kosi nosi... imam dvije kutije šibica u svakoj od njih po jedna trzalica. Sviram svake noći nestanem sa prvim taktovima ponoći.
Oko mene su zvučne kutije, u meni ton i snaga upakovani maskama.
Moja gitara ima tijelo mahagonija, prstohvate od ebanovine i vrat od javora dijelo ruku starih majstora. Tamo gdje živim ne postoje godišnja doba, a suncokreti ipak cvijetaju.
Kažeš sasvim obična djevojka.
Ti si sve, samo nisi obična. Dotakni mi ruku da se probudim ili mi nešto promiče, a ja to još ne vidim.
Ono što gledaš, to i vidiš, vjeruj mi.
Sad znam gledam previše naučno-fantastične filmove.
Ovo nije realno... ne može biti...
A i šta je realno u ovom svijetu taštine, ne znam ti ni ime.
Ne znam ga ni ja putujem bez imena.
Vjeruj mi sad bih tako volio da me neko probudi i da vidim doručak na stolu, kafu koja se hladi, i da živim uobičajen dan...
Sad u ovom trenu mi nedostaje ona samotna soba i stan.
Probudi se...
Izgleda da ne vrijedi, što ovo srce odluči baš tebe da slijedi.
Kada bismo mi ljudi znali zašto smo jedni pored drugih zastali, da li bi zapisani u vremenu tragovi na papiru ostali?
Osim što si mistična ti si autentična i mudra djevojka.
Nemaš ime... a slažeš akorde i rime...
Odlučio sam ime ću ti dati Suncokret ću te zvati.
U drevnim vremenima moju planetu su zvali raznim imenima, jedno od njih zapamtih "jednosatna zvijezda".
Ali dobro... suncokrete volim, možeš me tako zvati. Ko bi rekao da će jedan buntovnik meni ime dati.
Kad si sunce, kad si cvijet u mojim mislima si napravila splet.
Pa sada se sam sebi činim kao otet od svijeta zarobljen između planeta, kad vidjeh djevojku kako po Merkuru šeta.
Pogledaj na sat, još tačno jedan sat do ponoći, a onda valja put planete leda poći.
Hoćeš li opet doći, ili ću sam provoditi noći na ovom mjestu gdje te sretoh i snovima u stvarnost ispletoh?
Ko zna hoću li doći, pitaj jutra i noći, pitaj sat negdje oko ponoći, pitaj ptice.
Često dok idem kroz ulice podijelim golubovima mrvice hljeba, ptica nema na planeti od leda.
Dođi... idemo prošetati... svaki trenutak u sjećanje spakovati... lete sati kao ptice.
Imam još sat vremena da zapamtim tvoje lice, da glas zapišem u sjećanje da moja ruka tvoju dotakne, možda se Merkur bar malo Zemlji primakne.
Možda će pustiti Suncokret da ostane, da mi jutro pored tebe osvane.
Otvorena vrata, široki horizonti, to je možda ni ne, ni da već, nešto između toga.
Tebe vile kao da su sastavile, čak imaš i okrilje... nisi ti iz zbilje... ne možeš biti.
Opet, da nisi stvarna kako bih mogao sa ljepotom pred sobom govoriti.
Ako na kraju kraju krajeva sanjam, ne želim se još buditi, kad oči otvorim ne znam šta bih da tebe ne vidim.
Znao bi ti mene pronaći, ne odustaješ ti tek onako. Vidjeh u tebi ono što ni sam ne znaš.
Dobrotu imaš i često se sam sa sobom boriš, rijetko vrata otvoriš i pustiš ljude da vide tebe.
Tvrdoglavo ne odustaješ, samo rijetko to priznaješ, sebi vjeran ostaješ.
Ti kao da si moje ogledalo, pa se srodne duše pronađoše, kad zvijezde sa mjesecom na pozornicu noći izađoše. Tvoje i moje oči se vidješe, čini mi se, a znam i osjećam davno to bješe.
Od mene te sakriše, pa te meni otkriše. Daj mi tvoju ruku dok ulice ostaju za nama, dok naši koraci putuju. Duše tišinom govore, a sa usana rijeke riječi teku, ko mi posla tebe tako blisku, a tako daleku?
Ko bi mogao znati zašto teku sati i ko zna zašto tebe sretoh ja... na tri sata do ponoći, baš u ovoj noći?
Samo gleda svice pamti moje lice i ostavi mrvice kroz ulice čak ikad ih pojedu ptice one će te voditi ka meni. Prati njihov let, one znaju gdje je moj planet.
Kad god ovdje dođem, sunčeve zrake nađem, stavim ih u torbu sa sobom ponesem, da bar malo svjetlosti u moj dom donesem. Na zemlji nosim patike, na planeti od leda klizaljke.
Neobične li djevojke... to si pomislio, zar ne...
Više ne znam šta znam, šta mislim, ali osjećam da te ne trebam pustiti da odeš.
Znaš, treba da idem...
Taktovi ponoći dolaze, tada gitara i Suncokret put Merkura odlaze.
Postoji li nešto što mogu reći, ja ću reći, samo molim te, ne kreći.
Pusti brod neka ide, sviraj mi noćas, da oči san potraži, u snu mi kaži kako neko poput tebe na javi da se traži. Šta ako te zaboravim, ako mi izbrišu tebe iz sjećanja?
Ne mogu se zaboraviti duše koje su se srele, ne postoje te paralele na ovoj zemljinoj površini, jer sa rijetkima može da se govori u tišini.
Ponoć otkuca on se probudi iz sna, gdje je nestala djevojka sa Merkura?
Ovdje sam, nisi sanjao...
Autor teksta: Milena Vujinović
Ova priča je pisana za vas dragi prijatelji.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.
Slika preuyeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a : Grupa Shoobies, Pjesma Sunflower, i još dvije pjesme poslušajte sve se zovu Suncokret...
https://www.youtube.com/watch?v=wUWk5y0t_jU
https://www.youtube.com/watch?v=tMAbBNXreJs
https://www.youtube.com/watch?v=qNyttPlCOfg
Dovoljno si blizu to je rastojanje gdje sasvim dobro čuješ moj glas i vidiš lik.
Ne boj se, samo želim znati ko si ?
Ne bojim se...
O tebi su pisale novine, a ja sam, kao da te već znam.
Rijetko čitam novine, kad vidjeh tvoju sliku moje se misli sakriše u uglove i sa sunčevim zracima stvoriše trouglove.
Znao sam da treba da te pronađem.
Uzeo sam stvari, zaključao vrata samotnog stana, kupio kartu za voz i putovao.
Ja sam tebe sanjao... i ne znam kako, ali te znam.
Sve sjećanju puzle otimam, ali ono ne želi ništa da mi kaže. Od tog trena moje oči te traže.
U snu sam čuo gitaru, vidio kosu što pada po ramenima, a lice ti prekrila sjena mjeseca.
Kao što sad stojim pred tobom u snu sam stajao, gledao kako sviraš, tvoj glas akorde ukrade,
stavi na žice i šapat duše tvoje stopi se sa šapatom duše moje.
Nemoj otići... molim te ostani ova tri sata, otvori od svoje duše vrata.
Ta vrata su odavno zatvorena, nema ključa da ih otključa.
Nestvarna, a stvarna si slika meni.
Ne znam da li sam stvarna... ili napisaše moj lik i rekoše da sam putnik.
Gdje živiš?
Ne bi vjerovao kad bih ti rekla.
Mene ne može ništa iznenaditi...
Dobro, onda ću ti reći... živim na Merkuru...
Čekaj, stani... jesam li dobro čuo ili ova noć tka moje misli iz sna.
Rekoh ti da nećeš vjerovati.
Ali kako je moguće na Merkuru stanovati?
Ostala sam zarobljena u gravitaciji, zato me možeš vidjeti u rano jutro ili uvečer, ali u ponoć moj brod ka domu kreće. Sasvim sam obična djevojka što vjetar u kosi nosi... imam dvije kutije šibica u svakoj od njih po jedna trzalica. Sviram svake noći nestanem sa prvim taktovima ponoći.
Oko mene su zvučne kutije, u meni ton i snaga upakovani maskama.
Moja gitara ima tijelo mahagonija, prstohvate od ebanovine i vrat od javora dijelo ruku starih majstora. Tamo gdje živim ne postoje godišnja doba, a suncokreti ipak cvijetaju.
Kažeš sasvim obična djevojka.
Ti si sve, samo nisi obična. Dotakni mi ruku da se probudim ili mi nešto promiče, a ja to još ne vidim.
Ono što gledaš, to i vidiš, vjeruj mi.
Sad znam gledam previše naučno-fantastične filmove.
Ovo nije realno... ne može biti...
A i šta je realno u ovom svijetu taštine, ne znam ti ni ime.
Ne znam ga ni ja putujem bez imena.
Vjeruj mi sad bih tako volio da me neko probudi i da vidim doručak na stolu, kafu koja se hladi, i da živim uobičajen dan...
Sad u ovom trenu mi nedostaje ona samotna soba i stan.
Probudi se...
Izgleda da ne vrijedi, što ovo srce odluči baš tebe da slijedi.
Kada bismo mi ljudi znali zašto smo jedni pored drugih zastali, da li bi zapisani u vremenu tragovi na papiru ostali?
Osim što si mistična ti si autentična i mudra djevojka.
Nemaš ime... a slažeš akorde i rime...
Odlučio sam ime ću ti dati Suncokret ću te zvati.
U drevnim vremenima moju planetu su zvali raznim imenima, jedno od njih zapamtih "jednosatna zvijezda".
Ali dobro... suncokrete volim, možeš me tako zvati. Ko bi rekao da će jedan buntovnik meni ime dati.
Kad si sunce, kad si cvijet u mojim mislima si napravila splet.
Pa sada se sam sebi činim kao otet od svijeta zarobljen između planeta, kad vidjeh djevojku kako po Merkuru šeta.
Pogledaj na sat, još tačno jedan sat do ponoći, a onda valja put planete leda poći.
Hoćeš li opet doći, ili ću sam provoditi noći na ovom mjestu gdje te sretoh i snovima u stvarnost ispletoh?
Ko zna hoću li doći, pitaj jutra i noći, pitaj sat negdje oko ponoći, pitaj ptice.
Često dok idem kroz ulice podijelim golubovima mrvice hljeba, ptica nema na planeti od leda.
Dođi... idemo prošetati... svaki trenutak u sjećanje spakovati... lete sati kao ptice.
Imam još sat vremena da zapamtim tvoje lice, da glas zapišem u sjećanje da moja ruka tvoju dotakne, možda se Merkur bar malo Zemlji primakne.
Možda će pustiti Suncokret da ostane, da mi jutro pored tebe osvane.
Otvorena vrata, široki horizonti, to je možda ni ne, ni da već, nešto između toga.
Tebe vile kao da su sastavile, čak imaš i okrilje... nisi ti iz zbilje... ne možeš biti.
Opet, da nisi stvarna kako bih mogao sa ljepotom pred sobom govoriti.
Ako na kraju kraju krajeva sanjam, ne želim se još buditi, kad oči otvorim ne znam šta bih da tebe ne vidim.
Znao bi ti mene pronaći, ne odustaješ ti tek onako. Vidjeh u tebi ono što ni sam ne znaš.
Dobrotu imaš i često se sam sa sobom boriš, rijetko vrata otvoriš i pustiš ljude da vide tebe.
Tvrdoglavo ne odustaješ, samo rijetko to priznaješ, sebi vjeran ostaješ.
Ti kao da si moje ogledalo, pa se srodne duše pronađoše, kad zvijezde sa mjesecom na pozornicu noći izađoše. Tvoje i moje oči se vidješe, čini mi se, a znam i osjećam davno to bješe.
Od mene te sakriše, pa te meni otkriše. Daj mi tvoju ruku dok ulice ostaju za nama, dok naši koraci putuju. Duše tišinom govore, a sa usana rijeke riječi teku, ko mi posla tebe tako blisku, a tako daleku?
Ko bi mogao znati zašto teku sati i ko zna zašto tebe sretoh ja... na tri sata do ponoći, baš u ovoj noći?
Samo gleda svice pamti moje lice i ostavi mrvice kroz ulice čak ikad ih pojedu ptice one će te voditi ka meni. Prati njihov let, one znaju gdje je moj planet.
Kad god ovdje dođem, sunčeve zrake nađem, stavim ih u torbu sa sobom ponesem, da bar malo svjetlosti u moj dom donesem. Na zemlji nosim patike, na planeti od leda klizaljke.
Neobične li djevojke... to si pomislio, zar ne...
Više ne znam šta znam, šta mislim, ali osjećam da te ne trebam pustiti da odeš.
Znaš, treba da idem...
Taktovi ponoći dolaze, tada gitara i Suncokret put Merkura odlaze.
Postoji li nešto što mogu reći, ja ću reći, samo molim te, ne kreći.
Pusti brod neka ide, sviraj mi noćas, da oči san potraži, u snu mi kaži kako neko poput tebe na javi da se traži. Šta ako te zaboravim, ako mi izbrišu tebe iz sjećanja?
Ne mogu se zaboraviti duše koje su se srele, ne postoje te paralele na ovoj zemljinoj površini, jer sa rijetkima može da se govori u tišini.
Ponoć otkuca on se probudi iz sna, gdje je nestala djevojka sa Merkura?
Ovdje sam, nisi sanjao...
Autor teksta: Milena Vujinović
Ova priča je pisana za vas dragi prijatelji.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.
Slika preuyeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a : Grupa Shoobies, Pjesma Sunflower, i još dvije pjesme poslušajte sve se zovu Suncokret...
https://www.youtube.com/watch?v=wUWk5y0t_jU
https://www.youtube.com/watch?v=tMAbBNXreJs
https://www.youtube.com/watch?v=qNyttPlCOfg
Primjedbe
Objavi komentar