Kažem ti relativno emotivno, volim te objektivno
Nas dvoje...mi smo upetljali jednu umjetnost u drugu, pomješali slikarstvo i poeziju.
Stihove slikali, slike pisali.
Zato... ovo što ću ti reći sad izjavljujem relativno emotivno...volim te objektivno (stvarno).
Volim te dvojako jednako kao što se zemlja okreće oko Sunca i svoje zamišljene ose.
Ti si moja rotacija i revolucija. Ova frekvencija emituje talase emocija.
Zamisli i pomisli da si ti kao što nisi...čičak na mom džemperu, karta u koferu, ptica na dlanu.
Gdje krenem ti si tu...u svakoj riječi otkucanoj na pisaćoj mašini...u mojim mislima u napisanim pismima.
Čujemo li kako šapuće jedno davno proljeće u ljetu, jedna jesen u zimi jedna pjesma napisana u rimi.
Sačuvaj te šapate... kad noćima san neće ka očima... samo nađi tu radio stanicu u srcu.
Dok ne spavaš da li se prisjećaš...da li osjećaš pod prstima kosu koju raspleteš.
Prazna soba, a puna stvari...sjena vremena...pišem na koverti slova tvoga imena...
Izlazim i ostavljam taj stan...pismo stavljam u poštarsko sanduče...to bilo je juče...
Danas... vjerujem u nas...čujem ti glas... taj glas koji miluje oči snene...
Gledam te dok taktovi noći kapima kiše diriguju melodiju.
Sinronizovani osjećaji u tami ove sobe vode svoj ples.
Umjetnost pokreta i zagrljaja, ključ je u tvojim rukama.
Zatvori oči, zatvoriću i ja reci mi gdje smo...
Tvoje lice uz moje...kad se spoje misli naše...glumci već odigraše sa naše fotografije predstavu.
Šta da ti kažem ti sve znaš...na dlanu zapisano imaš...
Tvoja kosa poput morskih valova gdje je obala i pristanište za brod kojim plovimo...
Daleko plavo more u mislima čujemo talase.
Bure i oluje da li nas neko čuje?
Sigurna luka negdje postoji za brod koji nemirnim morima plovi.
Kad dušu posjete oseke i plime dozvaću tvoje ime.
U sutonu tišine, u jutrima daljine sjeti se nas.
Kad vidiš prvi talas koji te na nas sjeća, na naša proljeća, na školjke po plaži, nisam daleko samo me potraži.
Taj zagrljaj jedan jači od bura i oluja. U duši mjesto za tebe čuvam.
Na stolu knjige, prazni listovi, vodene boje za akaverele i kistovi.
Na bijelom platnu prolaze linije u vodenim bojama. Onim istim koje postoje u nama.
Poetični karakteri prelivaju se detalji iscrtanih emocija i postaju tebi i meni inspiracija.
Otvorimo oči...
Suton je nebo mijenja boju gledam te tvoje smeđe oči čitam tugu tvoju pa im pošaljem sreću moju.
Iznad nas...svijetlost se rasipa...izmaštana slika, tajanstveni pogledi...u tim pogledima čitaju se osjećaji...
Mi smo pomiješali neke pjesme i neke note.
Gledamo filmske klasike te davne trenutke romantike, tako nekako klasično te volim.
Crno-bijele fotografije u albumima obojim tvojim bojama, dotaknem tvoje usne mojim usnama.
Kad si tu...vrijeme kao da zastane... i opet se pokrene... kad si tu kraj mene.
Kako me dobro znaš...sve moje sjete su leptiri koji ne žele da odlete...ti ih pustiš iz mreže i odu put slobode...tvoje ruke me kroz hodnike emocija vode.
Na ovoj pješčanoj plaži u zrnima pijeska su slova poruke koju smo zapisali.
Naša ljubav je kao... kad more djeluje na kamene klifove i stvori čuda prirode.
Vodena prašina iznad mora i okeana koju pokažu vjetrovi spojili se naši svjetovi.
Želim da ti kažem nešto važno, relativno emotivno...
Sve tuge tvoje stavi na ruke moje da ih srećom obojim...tebe ja volim.
Sve suze tvoje stavi na listove papira da ih sakrijem slovima i da nestanu da samo osmijesi na tvom licu ostanu.
Sve rane dozvoli da zašijem, melemom moje duše da ih zalječim...ti meni značiš.
Čitam poruku na tvom ramenu koju je urezalo vrijeme...osloni se na mene.
Kad lavina krene i sve figure negdje iz kutije požure da nađu svoja polja, biću snaga tvoja.
Kad te slome sve teoreme i kad loše krene...tu sam i kad nisam...
Dozovi me talasima mora, nacrtaj sliku mog lika i postaću stvarna...
Otkucaću na pisaćoj mašini priču našu...naći ću bocu što morem putuje...ti si ostavio u mojoj duši svoje tragove.
Tim tragovima vodiću srce svoje...odagnaću sve tuge tvoje... mi smo pomješali najljepše boje za nas dvoje. Slikarskim platnima, slovima na listu papira...negdje u daljini frekvencija emituje emocije...
Kad si tu, kad sam tu...u mojoj kosi na tvom ramenu... valovi krenu tamo gdje jedan čovjek dobre duše voli jednu sanjivu ženu.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.
Dragi čitaoci večeras pustite ovu pjesmu i zaplešite, relativno emotivno i volite objektivno (stvarno)
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=pb28lMAm5UM
Stihove slikali, slike pisali.
Zato... ovo što ću ti reći sad izjavljujem relativno emotivno...volim te objektivno (stvarno).
Volim te dvojako jednako kao što se zemlja okreće oko Sunca i svoje zamišljene ose.
Ti si moja rotacija i revolucija. Ova frekvencija emituje talase emocija.
Zamisli i pomisli da si ti kao što nisi...čičak na mom džemperu, karta u koferu, ptica na dlanu.
Gdje krenem ti si tu...u svakoj riječi otkucanoj na pisaćoj mašini...u mojim mislima u napisanim pismima.
Čujemo li kako šapuće jedno davno proljeće u ljetu, jedna jesen u zimi jedna pjesma napisana u rimi.
Sačuvaj te šapate... kad noćima san neće ka očima... samo nađi tu radio stanicu u srcu.
Dok ne spavaš da li se prisjećaš...da li osjećaš pod prstima kosu koju raspleteš.
Prazna soba, a puna stvari...sjena vremena...pišem na koverti slova tvoga imena...
Izlazim i ostavljam taj stan...pismo stavljam u poštarsko sanduče...to bilo je juče...
Danas... vjerujem u nas...čujem ti glas... taj glas koji miluje oči snene...
Gledam te dok taktovi noći kapima kiše diriguju melodiju.
Sinronizovani osjećaji u tami ove sobe vode svoj ples.
Umjetnost pokreta i zagrljaja, ključ je u tvojim rukama.
Zatvori oči, zatvoriću i ja reci mi gdje smo...
Tvoje lice uz moje...kad se spoje misli naše...glumci već odigraše sa naše fotografije predstavu.
Šta da ti kažem ti sve znaš...na dlanu zapisano imaš...
Tvoja kosa poput morskih valova gdje je obala i pristanište za brod kojim plovimo...
Daleko plavo more u mislima čujemo talase.
Bure i oluje da li nas neko čuje?
Sigurna luka negdje postoji za brod koji nemirnim morima plovi.
Kad dušu posjete oseke i plime dozvaću tvoje ime.
U sutonu tišine, u jutrima daljine sjeti se nas.
Kad vidiš prvi talas koji te na nas sjeća, na naša proljeća, na školjke po plaži, nisam daleko samo me potraži.
Taj zagrljaj jedan jači od bura i oluja. U duši mjesto za tebe čuvam.
Na stolu knjige, prazni listovi, vodene boje za akaverele i kistovi.
Na bijelom platnu prolaze linije u vodenim bojama. Onim istim koje postoje u nama.
Poetični karakteri prelivaju se detalji iscrtanih emocija i postaju tebi i meni inspiracija.
Otvorimo oči...
Suton je nebo mijenja boju gledam te tvoje smeđe oči čitam tugu tvoju pa im pošaljem sreću moju.
Iznad nas...svijetlost se rasipa...izmaštana slika, tajanstveni pogledi...u tim pogledima čitaju se osjećaji...
Mi smo pomiješali neke pjesme i neke note.
Gledamo filmske klasike te davne trenutke romantike, tako nekako klasično te volim.
Crno-bijele fotografije u albumima obojim tvojim bojama, dotaknem tvoje usne mojim usnama.
Kad si tu...vrijeme kao da zastane... i opet se pokrene... kad si tu kraj mene.
Kako me dobro znaš...sve moje sjete su leptiri koji ne žele da odlete...ti ih pustiš iz mreže i odu put slobode...tvoje ruke me kroz hodnike emocija vode.
Na ovoj pješčanoj plaži u zrnima pijeska su slova poruke koju smo zapisali.
Naša ljubav je kao... kad more djeluje na kamene klifove i stvori čuda prirode.
Vodena prašina iznad mora i okeana koju pokažu vjetrovi spojili se naši svjetovi.
Želim da ti kažem nešto važno, relativno emotivno...
Sve tuge tvoje stavi na ruke moje da ih srećom obojim...tebe ja volim.
Sve suze tvoje stavi na listove papira da ih sakrijem slovima i da nestanu da samo osmijesi na tvom licu ostanu.
Sve rane dozvoli da zašijem, melemom moje duše da ih zalječim...ti meni značiš.
Čitam poruku na tvom ramenu koju je urezalo vrijeme...osloni se na mene.
Kad lavina krene i sve figure negdje iz kutije požure da nađu svoja polja, biću snaga tvoja.
Kad te slome sve teoreme i kad loše krene...tu sam i kad nisam...
Dozovi me talasima mora, nacrtaj sliku mog lika i postaću stvarna...
Otkucaću na pisaćoj mašini priču našu...naći ću bocu što morem putuje...ti si ostavio u mojoj duši svoje tragove.
Tim tragovima vodiću srce svoje...odagnaću sve tuge tvoje... mi smo pomješali najljepše boje za nas dvoje. Slikarskim platnima, slovima na listu papira...negdje u daljini frekvencija emituje emocije...
Kad si tu, kad sam tu...u mojoj kosi na tvom ramenu... valovi krenu tamo gdje jedan čovjek dobre duše voli jednu sanjivu ženu.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.
Dragi čitaoci večeras pustite ovu pjesmu i zaplešite, relativno emotivno i volite objektivno (stvarno)
Slika preuzeta sa sajta Unsplash
Video sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=pb28lMAm5UM
Primjedbe
Objavi komentar