Navijam za romantiku, živim satiru u mom maniru
Rekli su... postoje mjerila ljepote i dobrote.
To su one linije nacrtane olovkom na listu papira pomoću lenjira.
Reći će šta je ljepo, šta nije, šta je pravo, a šta krivo, reći će ljudi sve živo...
Ti što moje cipele obuvaš i misliš da me znaš prijeđi sve puteve, tada reci da su moje suze i smijeh ovakvi bili oduvijek.
Vjeruješ da jesu...
Nisu...
Vidi moje noći, moje dane, doživi sve panorame.
Više smo mi od fotografije.
Znaš li ti šta ja mislim kad govorim u tišini, i šta ćutim u galami?
To što imaš u opisu mog lika, to nije ni približna slika.
Raste nivo vode, niko u ovoj masi da pruži ruku da te spasi.
Znao si...zar ne...rijetko šta ljude dotiče, a rijeka teče...
Čudno je što me gledaš, a ne vidiš kad sve sabereš i podjeliš, spoznaš tuge i pruge...
Ko sam zapravo ja...
Čovjek sam, nisam od čelika, dotakne me ljudska vika.
Riječi kažu bez da ih slože...danas to tako može...
Ljudski je suze pustiti, da ti dušu vide dopustiti... to znači da se tvoje lice u maske ne oblači.
Ne znaju ljudi koliko ljepa riječ znači, koliko zagrljaj jedan može biti vrijedan.
Znaš dok ove redove čitaš, kroz misli ti putuju prošla vremena.
Odmah ih zaustaviš u sadašnjost se vratiš.
Tako bi htio da zaboraviš, ali ne, sve pamtiš.
Vidiš u ljudima sve u pogledu, iza pogleda...a ništa ne vidiš.
Nisi ti vidio kako izgledam kad suze idu niz ovo moje lice, ni kad ga osmijeh, posjeti kad sunce trepavice ozari.
Te suze izgledaju kao kristali, a niz lice mi ne potekoše.
A ljudi nešto drugo vidješe, nešto drugo rekoše...
Moj osmijeh...da ti je znati koliko je meni trebalo sati da se na moje lice vrati.
Šta znaš o tome...reci mi...
Ne znaš ništa više od onog što želim da znaš.
Ti držiš u ruci kist spreman da svojim viđenjem obojiš list, a ja sam iluzionist.
Samo pazi više sam od onog što mi se na licu nalazi.
Moje cipele nisu broj tvojih cipela.
Skupljah molekule da posložim atome da nađem jone...da supstance spojim.
Pitaš se o čemu govorim i šta radim...zrno nade sadim...srušeni svijet gradim.
Razumijem da ne možeš sve znati, zato stani nemoj sliku slikati.
Jer slikajući mene, ti slikaš sebe. Portret mog lika u stvari je tvoja slika.
Smijem se kad ne očekuješ, plačem kad pomisliš da suze ne bi mogle krenuti.
Ponekad u meni ruši se svijet, a nekad sam mirno more.
Nekad sam luka, tebi pružena ruka, a eto nekad bi samo da ćutim da gledam gradove da izbrojim pobjede i poraze da u tom zbiru nastavim u svom šeširu.
Navijam za romantiku, živim satiru, u mom maniru.
Sanjam fantaziju, čitam poeziju...život volim usprkos riječima tvojim.
Možeš me povrijediti, suze mi na lice staviti...ja ostaću uz tebe, neću te ostaviti.
Jer ko sam sam ja da bih mogla znati koliko je tebi trebalo sati da ti se osmijeh na lice vrati.
Šta u tebi ima, koliko je pokidanih želja i predjela što neistraženi čekaju.
Više si ti od onog što piše...vjeruj mi.
Danas ni vrijeme nije za nas...ono je za sebe...jer ko pita tebe šta te sretnim čini u ovoj paučini što je pletu ljudi...a ti kao da si zarobljen u izgubljenom gradu pronađen.
Znaju ti ime i brojeve što godine pokazuju to znaju, ništa drugo ne znaju.
Zato sam ja slobodna da idem i kažem sve ono što mislim kroz riječi, kroz snove da ja sam ta što za romantiku navija.
Ljudima pružim ruke, zagrlim, ljepu riječ kažem, pazim da nekog ne povrijedim.
Čudna, jer sam u pospanom svijetu budna.
Probudiću u tebi u svima ono što ima...ali se otima od toga da bude dio lica tvoga.
Reći će ljudi kao što ti reče...a rijeka teče...
Nisu moje cipele za tvoja stopala...niti su tvoje za moja.
A znaš zašto?
Zato jer su nam ih s' razlogom dali...jer su nas odabrali da baš ove koje nosimo budu te što nas kroz život vode.
Riječi bole...a ljudi postave mjerila u svojim bojama...a tako malo ili gotovo ništa ne znaju o nama.
Budi onaj koji riječima lječi, ako nemaš nešto ljepo reći, pozovi tišinu da te posjeti...
Sačekaj onaj jedan trenutak prije nego riječi sa usana krenu.
Kažu postoje mjerila ljepote i dobrote...ali ja ih ne priznajem...jer ne postoje mjere za ljepu riječ, za dobro dijelo...ja nosim drugo odijelo.
Nosim šešir pun čarolije meni se duša smije...
Meni sunce za sve ljude grije...u mom ruksaku samo ljepe riječi za druge postoje...meni moje cipele dobro stoje...
Moja košulja je od romantike sašivena ja sam ti jedna od onih žena...gdje je duša ljubavlju obojena...
Istinu govorim, svijet volim...vodim se osjećanjima i logikom...prozvana sam lirskim romantikom.
Kreni kroz svijet ljubi, smij se i voli opet....dobro dijelo učini ne ostaj u paučini što su je ispleli budi ono što jesi ne ono, što bi ljudi htjeli.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: navijajte za romantiku u životu dragi prijatelji i čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
To su one linije nacrtane olovkom na listu papira pomoću lenjira.
Reći će šta je ljepo, šta nije, šta je pravo, a šta krivo, reći će ljudi sve živo...
Ti što moje cipele obuvaš i misliš da me znaš prijeđi sve puteve, tada reci da su moje suze i smijeh ovakvi bili oduvijek.
Vjeruješ da jesu...
Nisu...
Vidi moje noći, moje dane, doživi sve panorame.
Više smo mi od fotografije.
Znaš li ti šta ja mislim kad govorim u tišini, i šta ćutim u galami?
To što imaš u opisu mog lika, to nije ni približna slika.
Raste nivo vode, niko u ovoj masi da pruži ruku da te spasi.
Znao si...zar ne...rijetko šta ljude dotiče, a rijeka teče...
Čudno je što me gledaš, a ne vidiš kad sve sabereš i podjeliš, spoznaš tuge i pruge...
Ko sam zapravo ja...
Čovjek sam, nisam od čelika, dotakne me ljudska vika.
Riječi kažu bez da ih slože...danas to tako može...
Ljudski je suze pustiti, da ti dušu vide dopustiti... to znači da se tvoje lice u maske ne oblači.
Ne znaju ljudi koliko ljepa riječ znači, koliko zagrljaj jedan može biti vrijedan.
Znaš dok ove redove čitaš, kroz misli ti putuju prošla vremena.
Odmah ih zaustaviš u sadašnjost se vratiš.
Tako bi htio da zaboraviš, ali ne, sve pamtiš.
Vidiš u ljudima sve u pogledu, iza pogleda...a ništa ne vidiš.
Nisi ti vidio kako izgledam kad suze idu niz ovo moje lice, ni kad ga osmijeh, posjeti kad sunce trepavice ozari.
Te suze izgledaju kao kristali, a niz lice mi ne potekoše.
A ljudi nešto drugo vidješe, nešto drugo rekoše...
Moj osmijeh...da ti je znati koliko je meni trebalo sati da se na moje lice vrati.
Šta znaš o tome...reci mi...
Ne znaš ništa više od onog što želim da znaš.
Ti držiš u ruci kist spreman da svojim viđenjem obojiš list, a ja sam iluzionist.
Samo pazi više sam od onog što mi se na licu nalazi.
Moje cipele nisu broj tvojih cipela.
Skupljah molekule da posložim atome da nađem jone...da supstance spojim.
Pitaš se o čemu govorim i šta radim...zrno nade sadim...srušeni svijet gradim.
Razumijem da ne možeš sve znati, zato stani nemoj sliku slikati.
Jer slikajući mene, ti slikaš sebe. Portret mog lika u stvari je tvoja slika.
Smijem se kad ne očekuješ, plačem kad pomisliš da suze ne bi mogle krenuti.
Ponekad u meni ruši se svijet, a nekad sam mirno more.
Nekad sam luka, tebi pružena ruka, a eto nekad bi samo da ćutim da gledam gradove da izbrojim pobjede i poraze da u tom zbiru nastavim u svom šeširu.
Navijam za romantiku, živim satiru, u mom maniru.
Sanjam fantaziju, čitam poeziju...život volim usprkos riječima tvojim.
Možeš me povrijediti, suze mi na lice staviti...ja ostaću uz tebe, neću te ostaviti.
Jer ko sam sam ja da bih mogla znati koliko je tebi trebalo sati da ti se osmijeh na lice vrati.
Šta u tebi ima, koliko je pokidanih želja i predjela što neistraženi čekaju.
Više si ti od onog što piše...vjeruj mi.
Danas ni vrijeme nije za nas...ono je za sebe...jer ko pita tebe šta te sretnim čini u ovoj paučini što je pletu ljudi...a ti kao da si zarobljen u izgubljenom gradu pronađen.
Znaju ti ime i brojeve što godine pokazuju to znaju, ništa drugo ne znaju.
Zato sam ja slobodna da idem i kažem sve ono što mislim kroz riječi, kroz snove da ja sam ta što za romantiku navija.
Ljudima pružim ruke, zagrlim, ljepu riječ kažem, pazim da nekog ne povrijedim.
Čudna, jer sam u pospanom svijetu budna.
Probudiću u tebi u svima ono što ima...ali se otima od toga da bude dio lica tvoga.
Reći će ljudi kao što ti reče...a rijeka teče...
Nisu moje cipele za tvoja stopala...niti su tvoje za moja.
A znaš zašto?
Zato jer su nam ih s' razlogom dali...jer su nas odabrali da baš ove koje nosimo budu te što nas kroz život vode.
Riječi bole...a ljudi postave mjerila u svojim bojama...a tako malo ili gotovo ništa ne znaju o nama.
Budi onaj koji riječima lječi, ako nemaš nešto ljepo reći, pozovi tišinu da te posjeti...
Sačekaj onaj jedan trenutak prije nego riječi sa usana krenu.
Kažu postoje mjerila ljepote i dobrote...ali ja ih ne priznajem...jer ne postoje mjere za ljepu riječ, za dobro dijelo...ja nosim drugo odijelo.
Nosim šešir pun čarolije meni se duša smije...
Meni sunce za sve ljude grije...u mom ruksaku samo ljepe riječi za druge postoje...meni moje cipele dobro stoje...
Moja košulja je od romantike sašivena ja sam ti jedna od onih žena...gdje je duša ljubavlju obojena...
Istinu govorim, svijet volim...vodim se osjećanjima i logikom...prozvana sam lirskim romantikom.
Kreni kroz svijet ljubi, smij se i voli opet....dobro dijelo učini ne ostaj u paučini što su je ispleli budi ono što jesi ne ono, što bi ljudi htjeli.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: navijajte za romantiku u životu dragi prijatelji i čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar