Zovu je... Pahulja

Voli ona gledati kroz prozor kako pada snjeg. 

I to je tako još otkad je dijete bila .

Prozor je tada za nju bio visoko pa bi uzela skemliju i popela se jedva bi joj se oči vidjele.

U očima se vidio sjaj zvjezda koje svjetlucaju u noći i ogledaju se u njenim očima.

Njeni su govorili: ovo naše dijete kao da je iz nekih daljina... vječito u daljine gleda.

Šta li ima toliko u tim pahuljima i pogledu kroz ovaj prozor. 

Od toliko prozora u kući njoj baš ovaj drag.

Sad već godinama ispred ona stoji pored prozora, a skemlija otišla na zasluženi odmor.

Ispija prvu jutarnju kafu. Nekoliko pahulja na staklima prozora stoje kao poruka kao da ih je pisala 

nečija ruka. Prstima dotakne svoju stranu stakla, a pahulje kao magneti idu za njenim dlanovima.

Obuče svoj kaput, oko vrata stavi dugi šal, a on dotakne snježni pokrivač... zima je za nju bila i ostala topli ogrtač. Da bi čovjek mogao razumjeti njene daljine treba zimu kroz prozor gledati mada rijetko ko osjeti  nježnost pahulja kako ih ona osjeti.

Gledala bi kako ljudi prolaze a tek ponekom osmijeh na licu zablista i bila bi to slika zime kao biser čista da svakodnevica nije ljudima ista.

Malo govori, a nekako kad je čovjek vidi... vidi blagost na licu njenom. 

To je nešto što je čini u isto vrijeme djetetom i ženom.

Na kaputu je imala bedž u obliku pahulje. Imala je običaj da satima darove pakuje.

Kažu da kad bi joj čovjek vidio suze one bi postale kristali koji bi u trenutku nestali.

A njen osmijeh... e taj osmijeh bi i najhladnija srca ugrijao. 

U rijetkim prilikama kad bi čuli njen glas bilo je to toliko umilno da bi se i oni namršteni ljudi bar krajičkom usana osmjehnuli. 

S' prvim taktovima zime pratili bi svaki njen trag. 

Iskrala bi se i samo bi zamakla iza ugla uspjeli bi vidjeti tek šal kako nestaje dok pahulje skrivaju tragove na snjegu.

Niko nije mogao znati kako da je prati, kako da je pronađe...

Pričali su da je ona lik iz fanatazije i da je odbjegla iz nekog romana.

A da prozore voli jer su oni pogled u daleki svijet iz kog je došla.

Reče mi jedan obućar na uglu ulice da nije vidio nježnije lice.

Kao da su pahulje na licu njenom zastale i ostavile kristale na te obraze male.

Jer, zaista je imala lice djevojčice.

Nosila je kaže jedne čizme takve nije vidio za sve decenije svog rada.

I da je to mogao izraditi samo neko koga je pisac u knjizi napisao.

Tako je od kuće do kuće po pripovjedanju stanovnika ona postala zagonetka koju još niko nije odgonetnuo.

Zapisivala sam o toj djevojci sve što su pričali da sam i sama pomislila da je iz nekog romana ovdje doputovala.

Srela sam jedno jutro mladića kako sjedi na klupi u obližnjem parku.

Je li i vi pišete o snježnoj djevojci?

Da... ovdje sam upravo zbog te priče. 

Trebala bih napisati članak... vrijeme je praznika, a ljudi vole čitati filmske priče koje govore o čudima.

Ali meni je draže ipak da pišem o dobroti ne samo u ovo vrijeme već tokom cijele godine.

Reći ću vam ono što znam... a nikome ne pričam.

Vi ste drugačiji odmah sam to primjetio. Imam moć zapažanja.

Vidite, ovako...

Imao sam čast upoznati snježnu djevojku kako je zovu. 

Razgovarali smo do dugo u noć.

Ima istine u onome što ljudi kažu, ne kažem da nema. 

Ali vjerujte daleko su od misterije koju su sami ispleli.

Slušam vas mladiću i zapisujem.

Ona voli gledati kroz prozore pahulje i snjegove jer tako vjeruje da će odaslati da se u ljude toplina doma vrati. Gleda kako se ljudi smiju jedni, drugima umjesto da pruže ruke i pomognu.

Gleda i daljine jer njima pripada... toliko daleko njena sloboda seže.

Kad izađe vani i stavi dugi šal pa sve bježi pogledima znatiželjniih ljudi, to ona ide da pomogne drugima.

Dok bi jutrom ispijala kafu pamtila bi ljudska lica, ovo je mali grad i većinom se ljudi poznaju.

Znala bi kome treba pomoć i kad bi saznala kako ljudi žive u ne baš lakim uslovima ona bi pronašla način i pomogla. Samo bi zamolila ljude da nikome ništa ne govore. 

A ako ih neko pita da kažu ono što se već godinama priča.

Gotovo da nema čovjeka kome nije pomogla. Često puta bi to uradila da to ljudi ne znaju.

Čuli ste da danima pakuje poklone i to ne samo u ovo doba praznika... već tokom cijele godine.

Zašto je vama sve rekla?

Zato jer... jer me zadužila da je saslušam. Pomogla mi je kad sam ostao bez doma.

Našla me jedne večeri kako sjedim promrzao na ovoj istoj klupi gdje sad mi sjedimo.

Spasila mi je prste na šakama. Ima ruke koje lječe. 

Ne može čovjek da ne pomisli da je stvarno iz nekog romana ovdje pobjegla.

Ali nije, čovjek je poput nas. 

Kad sam došao sebi sjećam se kako je sjedila pored mene u onoj drvenoj stolici na ljuljanje.

Kao brižna majka koja bdije nad djetetom. 

Polako se otvarala i pričala o sebi, mada vjerujte ne voli mnogo da priča. 

Već sam ja pomalo lukavo prilazio njenom biću.

Ovdje je rođena i odrasla. Rekla mi je da je jedne večeri usred snjžne oluje prišla da zatvori prozor koji se nekim čudom otvorio. Tada je ugledala znak koji je odredio njen put.

Bila je to pahulja neobičnog oblika. Sletila je na njen dlan i nije se otopila već je poprimila oblik srca.

Vatra u kaminu ja zapucketala kao vatromet i ona je znala da će biti ona koja dobrotu i toplinu srca nosi da bi je drugima darovala.

Danas sam i sam ovdje da joj pomognem i dostavljam pomoć ljudima kojim treba pomoći. 

I ne samo njima... pomaže i onima koji pomoć ne traže i ne trebaju.

Uputi im osmijeh, ljepu riječ i sasluša njihove priče.

Vidjela vas je kako idete ovih dana ulicama i zapisujete nešto na papirima. 

Znala je da pišete o njoj.

Rekla je da vam ispričam ovu priču i da ćete vi to najbolje razumjeti.

Ali zašto je baš mene odabrala?

Kaže da dobro znate zašto baš vi.

Sreli ste se davno i pomogli ste snježnoj djevojci.

Ne sjećam se toga.

Potisnuli ste to sjećanje jer ste i sami bili u opasnosti. Bila je snježna mećava jača nego što se ikad pamti. Vi ste spasili nju i njenu porodicu iz auta koje je prekrio veliki nanos snjega.

Povrijedili ste se i onesvjestili a prije toga ste im spasili živote. 

Suze su mi krenule na lice, sjećanja su navirala i ta noć mi je došla pred oči.

Rekla je da nije bilo vas te noći ona danas ne bi mogla pomagati ljudima.

Poslala vam je privjesak sa pahuljom koji i danas čuvate na vašem ključu, samo ste mislili da je to dar vaših kolega novinara. Jer je ona htjela ostati skrivena.

Sjedim u čudu i govorim sebi šta da napišem o snježnoj djevojci a da nije misterija, fantazija ni bajka?

Jer sve ka tome vodi.

Napišite ono što je istina i ne brinite jedno čudo više o njoj neće promjeniti njenu dušu.

Zahvalite joj se u moje ime i pozdravite je.

Pišem članak u novinama i umjesto mog potpisa pišem...

Autor teksta: Snježna djevojka.

Direktor me gleda u čudu i kaže šta je ovo... gdje je vaše ime koleginice?

Na to mu odgovaram... postoje priče koje pričaju oni o kojim se piše jer samo oni ih mogu ispričati.

Direktor me gleda u čudu i kaže.

Nema druge nego da i sam odem do tog grada i vidim kakva je to misterija.

Kolega, misterija je u tome da misterije nema... već samo dobro srce što vatrom ljubavi i dobrote sija.

Prolazim kroz grad.... ljudi čitaju ne trepću... zastali na putu samo da vide novi nastavak priče o snježnoj djevojci... koju zovu Pahulja.

I to ime baš ide uz nju... nježna, poput kristala ima obraze, čistu dušu... meku poput same pahulje.

Da voli ona gledati snjegove i pahulje kroz prozore... jer samo se očima dobrog čovjeka vidi dobrota u ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče... dragi prijatelji budite poput pahulje nježni... neka dobrota vaših srca bude osmijeh vaših lica... pomozite ljudima.

Veliki pozdrav.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash