Mjesec i Mjesečeva na pozornici noći

Sastavljam noći u ovu noć dok prolazim prostorijama i očima gledam sjaj mjeseca.

Noćas je zalutali mladić koji nosi fenjer u rukama i svijetli za hodnike kroz koje prolazim.  

Gdje sam i ko sam nakon svega što sam prošla u ovim igrama.

Mjesečeva lutalica izvan granica sna ostavljena da bih svijet spasila.

Kako je on... da li je stigla pomoć... samo da bude dobro.

Biće on dobro, jak je. 

Svih sedam čula budno je u meni, okrećem tok igre dok ljudi spavaju.

Zamišljam grad prelaze ljudi onaj most sa ključevima i katancima. 

Usporeni segmenti sjećanja pred očima. 

Trgnem se iz tih varki prošlog vremena i slažem slova u riječi.

Osjetim da je neko u prostoriji. Ostalo je još nekoliko minuta da se formiraju rečenice.

Upisujem brzinom svjetlosti brojeve... pišem olovkom slova na listu papira.

Osjetim ruke na mojim ramenima prije nego su ih dotaknule.

Našli su me...

Okrećem se i gledam u oči čovjeka kog dobro znam.

Pronašao sam te Mjesečeva... kakva ironija zar ne.

Čovjek koji je osmislio sve ono što si danas stoji pred tobom.

Znam šta misliš, znam sve o tebi... sve ono što si osjećala, koga si voljela, 

zašto nemaš nikoga od porodice.

Ne znaš ti ništa o meni, ono što si čitao više nije isto.

Bila si i ostala rješenje projekta. I ko bi rekao da će jedna greška u kodu otvoriti nepoznati dio igre.

Samo ti živi u svom uvjerenju.

Tvrdoglava si... to je rekao i tvoj prijatelj kad sam ga pogodio strijelom.

Rekao je... Mjesečeva će te pronaći... ona je tvrdoglava i uporna.

Ti si ga povrijedio. On je moja jedina porodica i dobar je čovjek.

A za mene je to nešto što se čuva i štiti ovim srcem koje nisi mogao izmjeniti.

Ideš sa mnom ostali čekaju da završiš projekt.

Nigdje ja ne idem s' tobom. Moj put je put kojim idu dobri ljudi i prijatelji.

Vašim putevima nisam išla niti ću ići.

Nemaš izbora.

Izbor postoji... ja sam svoj već napravila.

Upisujem rečenice iz niza brojeva i slova i dotaknem taster na virtualnoj ploči.

Šta si to uradila?

Vaša zamka za mene... postala je zamka za tebe i ostale ljude iz istraživačkog centra.

Prekidači električnih kola spajaju i prekidaju provodnike i na taj način sam poslala morzeov kod.

Brojeve sam pretvorila u slova, a slova u signale. Signali putuju do zona koji su izvan vašeg rejona.

Upravo u domove svih ljudi putem Tv i radia stižu poruke koje sam dešifrovala.

A do novog izlaska mjeseca vaš projekt biće poptuno otkriven.

Gdje si naučila sistem digitalne komunikacije?

To je greška koju ste prevideli. Ugradili ste u moje misli sistem jedne večeri. 

Sjećam se vaših riječi: 

Ova lutalica koju smo pronašli nema nikoga i možemo je staviti kao ključ projekta.

Niko ionako ne zna ko je ona. Šta god da se dogodi ne postoji osoba koja bi je tražila. 

Trebali ste izdvojiti sistem iz moje memorije, a vi ste ga upisali.

Ideš sa mnom do ostalih naučnika.

Vi meni ne možete ništa narediti i to dobro znate. 

Kao što znate da osjetim strah koji pokušavate sakriti.

Oslobodićete sve ljude koji su zatvoreni ovdje i ljude koji se nalaze u centru za istraživanje.

Ne možete upravljati ovim srcem ako ste nadogradili moja čula.

Ni nad njima više nemate moć.

Bolje da požurite kad se sistem optereti zatvoriće se svi izlazi i ostaće zarobljeni unutar zidova.

Jedino lutalica koja nema nikoga zna šifru.

A ona upravo izlazi iz ove zgrade i slobodna je.

Igra je završila... život počinje.

U roku od sat vremena ovdje će biti ljudi čija lica ćete gledati godinama.

U trenutku kad sam krenula prema vratima osjetila sam bol na ljevoj ruci. 

U rukama je držao moj mač... jatagan. Bio je godinama u mojoj porodici.

Tog trenutka sam shvatila da su me upravo ti ljudi odvojili od porodice.

Osjećam bol desetinu puta jači od bola koji  stvara ovakva rana.

Sreća je što sam bila na udaljenosti inače bi bila ozbiljno povrjeđena.

Kako je moguće da vi imate moj mač?

Imam sve tvoje... a taj rez ti je uspomena da me se sjetiš kad svaki put pogledaš u ožiljak.

Zidovi se pomjeraju, uspjela sam ga odgurnuti u stranu i u stotinkama prolazim kroz vrata.

Zatvaram vrata i tim vratima zatvorila sam projekt. Vrti mi se u glavi dok idem hodnicima.

Samo da dođem do auta tamo i zavijem ruku, voziću već nekako.

Sjedam u auto umotavam ruku, krv prodire kroz zavoj. Ovo treba ušiti.

Idem ulicama idem ka svom prijatelju... svejsna da ne smijem izgubiti svijest i puštam onu jedinu stanicu i slušam pjesme. Pjevam od bola samo da ga savladam.

Noć je već bila pala i mjesec lovio tragove mojih guma.

Još samo malo i tamo sam u ambulanti.

Znam da sam ušla u hodnik i da su me pridržali da se ne onesvjestim. 

Dolazim sebi dok mi šiju ranu u budnom stanju. 

Prilično je duboka imali ste sreće gospođice.

Ostaće vam ožiljak u obliku mjeseca.

Da vas pitam znate li da li je ovdje jedan mladić s ranom od strijele?

Jeste stigao je prije nekoliko dana, još se nije probudio. 

Treba nam doza krvi ali nismo pronašli nikoga s tom krvnom grupom.

Koja krvna grupa vam treba?

Nula pozitivna...

Imate sreće to je moja grupa. 

Ali i vi ste dosta krvi izgubili.

Ne brinite za mene.

Vodite me da dam krv i spasim život onom ko je jednom spasio meni život.

Ulazim u njegovu sobu... sjedam na stolicu pored njegovog kreveta.

Iz mojih vena ide krv u njegove vene. Život nas je spojio i sad još više povezao.

On mi je jedina osoba koju mogu zvati porodicom. I sve bih učinila za njega.

Spava... kažu da mu je potreban san... izgubio je dosta krvi i bori se.

Uvijek se boriš za sve nas... a sad prvi put u životu bori se za sebe.

Držim ga za ruku, gledam lice čovjeka zbog kog sam živa. 

Spasio me da spasim svijet.

Sjedim satima i mjesec ponovo izlazi on se još nije probudio.

Uzimam gitaru u ruke, sviram... iako ne pjevam... pjevam njegovu omiljenu pjesmu.

A suze idu niz lice pa se pomješaju s' blagim smješkom.

Hej ti Mjesečeva lutalice.

Osim što popravljaš auta... znaš svirati gitaru.

Budan si...

Kako da me ne probudi tvoje sviranje.

Hoće to kad pojačaju čulo sluha i dodira... osjetiš muziku i dodir žica na prstima.

Nedostajao je tvoj smisao za humor prijatelju.

Samo neka si ti dobro.

Moja porodica i naši prijatelji jesu dobro?

Dobro su, ne brini.... odmaraj treba ti snaga. 

Šta se tebi dogodilo? 

Ništa jedan susret sa jataganom za sjećanje.

Znaš koliko je opasan taj mač mogla si biti... teško povrjeđena... ne smijem ni da mislim.

Ali nisam vidiš da sam dobro i ovdje sam.

Kao što sam i obećala čim budeš bolje vozim te tvojima.

Nakon 11. dana izašao je vani... 

Ne mogu da vjerujem da ću sjesti u auto s tobom.

Mada priznajem dobro si ga prepravila.

Ovo ti je stara škola... nema ništa ljepše od auta iz prošlog vijeka.

Kad sam promjenila benzinski motor i dodala mu električni pogon dobila sam klasiku sa savremenim taktom.

Vidi ti nje gitara ti je suvozač. Bez gitare ne idem nigdje.

Sjedi i dobro se veži... kažem sam sebi.

Ne brini voziću polako... još si ti osejtljiv zbog rane.

Vidi Mjesečeva tvog druga mjeseca... 

Da... noćas izgleda kao plesač na podijumu.

Blizu smo tvoje kuće... nazvala sam tvoje i čekaju te da dođeš.

Dolazim u grad i prelazimo autom most, gledam ključeve i katance... vidim svjetlo u prozoru mog stana. Vratio se život u ljude i na ulice ovog grada prijatelju. Slobodni su.

Jesu, zahvaljujući tebi Mjesečeva.

Ne meni, već tebi i svim prijateljima. 

Sve je to iza nas.

Stižemo kod tvoje porodice. 

Gledam kako ga grle njegovi i suzama stavljam branu a osmijeh puštam preko brane.

Imam te neke moje rane o kojim ne smijem da mislim.

Prespavaj kod nas... Mjesečeva... ostani koliko hoćeš.

Provela sam dan sa prijateljem i mjesec je već izašao na pozornicu noći znak da trebam poći.

Idem prema autu... stavljam gitaru na suvozačevo mjesto.

Mjesečeva ideš do grada?

Ne prijatelju... idem za putanjom mjeseca.

Kako to misliš?

Mislim tako što sam ovdje učinila što treba... tako je nama lutalicama u krvi... u našem biću.

To znači da sam i sam postao lutalica jer, tvoja krv je u mom biću.

Moguće... kako me uvijek nasmiješ.

Tako prijatelju ostajemo povezani... zauvijek, znaš ti...

Zagrlila sam ga onako kako se dušom grli neko drag i zadržala sam u svim čulima njegove dobrote trag.

Vidimo se... znaš da ću doći... uvijek dođem prijatelju.

Vidimo se mala lutalice.

Ulazim u auto i vozim dalekim putevima u nedođiji vremena dok mjesec svjetli kao farovi mog auta... Jer sam ja Mjesečeva lutalica... tri tona, šest žica i nesanica... Mjesec, Mjesečeva i jedna pozornica za nasmijana lica lutalica.

Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi prijatelji ovo je treći i završni dio priče: Jer sam ja... mjesečeva lutalica.

Veliki pozdrav.

Sliak preuzeta sa sajta: Unsplash

Video sa: YouTube

https://www.youtube.com/watch?v=u9WgtlgGAgs