Ona koja ožljak na licu nosi
Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike.
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ožiljke imam.
No ti su ništa u poređenju sa onim koje vam ljudi ostave.
Svaki dan mijenjam drugu koliko dana u godini toliko znački.
Ima i ona jedna za prestupnu godinu.
Obučem jaknu, zakačim značku i izlazim u hladan prostor, koliko god da sunce jako grije meni toplo nije, sve je hladnije.
Reaguju ožiljci na promjenu temperature. Ako je hladno još više stežu, ako nije onda se razdvajaju.
Samo ih tišine liječe i spajaju. Skriveni su od ljudskih pogleda, oni ih ne vide.
Onaj na licu kosom prekrijem. Nekad se vjetar poigra sa pramenovima kose pa ga otkrije.
Nepravilan je, njega je bilo nekako teško iscijeliti.
Nagovaram ga godinama da se povuče i ostavi tek jednu liniju, ako mu je već toliko stalo da je tu i da bude dio mene.
Ali ne, odričan je bio, ostao je kao hrapava kora drveta.
Kad god ga dotaknem, on se buni što mu remetim njegove brazde.
Onda se ruka povuče.
Rekoh joj da ga ne uznemirava jer on se tako brzo regeneriše
i samo me vrati u prošlost svaki put jače i više. Život je htio da ga na mom licu ispiše.
Prihvatila sam, iako nisam razumjela poruku tog ožiljka.
Godinama ga već prevodim, ali to je riječ koja se ne može prevesti.
Opet, opet sam sebi dozvolila izlazak među ljude. A lijepo sam rekla da tamo više ne idem.
Šta i kad odem? Kao da ću nešto promijeniti ožiljci su moji, ne mogu ih zamijeniti.
Nove ne mogu upisati na moje biće, ovi su odveć dovoljni.
Ovi starosjedioci se neće povući iz svog stambenog prostora.
Oni su moji zidovi bez prozora. Oni su moja vrata, bez ključeva.
Otvaram knjigu, čitam imena.
Kad se probude svi oni nemiri veći su nego svemiri.
Kao da te dvije strane vuku svaka na svoju, a ni jedna ne može pobijediti, niti pobijeđena biti.
Čitam tako više manje nepoznati ljudi na tim stranicama.
Nekad zaboravim i one koje poznajem. Tako je i bolje jer samo više o njima saznajem.
A saznanja vode do bježanja.
A bježati ne volim, osim ako nije preka potreba.
Većinom jeste, kad se svi ti moji ožiljci poput gledalaca u kinu na stolice smjeste.
I navijaju poput lisice se dovijaju, mudrim potezima dok ide film. A uvijek je isti repriza, reprize.
Čekam novu projekciju, a ona nikako da dođe.
Jer u svakom danu na tom ekranu isti glumci prolaze.
Na svakom od njih tek jedan detalj drugačiji od prethodnih se nazire.
I umorim se, pa iznova sve ponovim.
Promjena, tako dobro zvuči, a onda me podsjeti da trebaš krila da bi mogao letjeti.
Nisam ptica, te ista nemam.
Odustajem, tako lagano poput odsviranih nota na klaviru, tek sam odraz u svemiru.
Ali ne vole oni kad odustaneš, odustajanje za njih nije opcija.
Oni još više zabole da te natjeraju da odreaguješ. I vraćam se u istu tu scenu, čujem klapu.
Ta i ta scena ostaje ista bez izmjena. Toliko puta rečenica je izgovorena.
Kako samo para po ušima. Pitaš se jesam li krenula? Jesam, šta ću?
Ako odustanem bune se, ako krenem ponavljam? Treba se pokrenuti, da bi se nešto moglo promijeniti.
Učitelju znam da sam đak koji sjedi negdje u klupi, a oblacima plovi.
Uvijek su me od teorije više zanimali snovi. I učim ja, evo slušam sve, ali misli zovu snove.
Nisam iz te priče, zapravo ne znam ni kako se zove. Možda zato i nosim ožiljke ove?
Pitaš me gdje se nalazim? Iskreno, ne znam.
I ne pitam se više, gdje me uputiše i poslaše kroz ove paralele naše?
Idem ne okrećem se i ne slušam šta govore toliko puta su to već rekli.
Da njihove dijaloge i monologe moje čulo odmah prepoznaje.
Samotnjak sam, poput rakuna. Tako me vide. Odlično!
Ostavljam im tu percepciju o meni. Ne vjerujem ljudima.
Imam izraženo čulo dodira i što je čudno imam osjećaj za brojeve.
Pamtim podatke do tri godine, poslije toga iznova recikliram sjećanja.
Ne vrate se svaki put u istom obliku, samo ožiljci ostaju.
Zvijezda Procyon je ona koja me prati.
Ona me vodi kroz ovaj svijet i kad zastanem, ne da mi da odustanem.
Moji ožiljci, to nisu maske koje su izradili.
Ne mogu da padnu sa lica, oni su pečati koji su se pojavili i ostali.
Naznake koje se pretvore u oznake. Postaju moje osobine i osovine za obrtno kretanje.
Znam, nikad, a možda ni tada im biti jasno neće kako se moja sjena kreće.
Dok koračam kroz mrak jedan svitac mi na rame sleti, on će mi biti svijetlost što vodi kroz tamu, koračam i kad drugi zastanu. Svakim korakom ožiljci jači postaju. Jedna sam od onih što ne odustaju.
Samotni putnik, koji vjeruje u snove ostajem, da svijet može biti bolje, ja vjerujem.
Pauci su mi ispleli mrežu u kosi, zovu me ona koja na licu ožiljak nosi.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a. Grupa Evanescence.
Pjesma se uklopila u priču!
Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane.
Svaki ožiljak ima svoju priču.
Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima.
Oni ograničavaju beskonačnost.
No tako raspoređeni bolje funkcinoišu.
Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme.
Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi.
Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala.
Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati.
U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si.
Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana.
Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena.
Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše
ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.
I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke.
Nosim značke ručno izrađene i od njih ožiljke imam.
No ti su ništa u poređenju sa onim koje vam ljudi ostave.
Svaki dan mijenjam drugu koliko dana u godini toliko znački.
Ima i ona jedna za prestupnu godinu.
Obučem jaknu, zakačim značku i izlazim u hladan prostor, koliko god da sunce jako grije meni toplo nije, sve je hladnije.
Reaguju ožiljci na promjenu temperature. Ako je hladno još više stežu, ako nije onda se razdvajaju.
Samo ih tišine liječe i spajaju. Skriveni su od ljudskih pogleda, oni ih ne vide.
Onaj na licu kosom prekrijem. Nekad se vjetar poigra sa pramenovima kose pa ga otkrije.
Nepravilan je, njega je bilo nekako teško iscijeliti.
Nagovaram ga godinama da se povuče i ostavi tek jednu liniju, ako mu je već toliko stalo da je tu i da bude dio mene.
Ali ne, odričan je bio, ostao je kao hrapava kora drveta.
Kad god ga dotaknem, on se buni što mu remetim njegove brazde.
Onda se ruka povuče.
Rekoh joj da ga ne uznemirava jer on se tako brzo regeneriše
i samo me vrati u prošlost svaki put jače i više. Život je htio da ga na mom licu ispiše.
Prihvatila sam, iako nisam razumjela poruku tog ožiljka.
Godinama ga već prevodim, ali to je riječ koja se ne može prevesti.
Opet, opet sam sebi dozvolila izlazak među ljude. A lijepo sam rekla da tamo više ne idem.
Šta i kad odem? Kao da ću nešto promijeniti ožiljci su moji, ne mogu ih zamijeniti.
Nove ne mogu upisati na moje biće, ovi su odveć dovoljni.
Ovi starosjedioci se neće povući iz svog stambenog prostora.
Oni su moji zidovi bez prozora. Oni su moja vrata, bez ključeva.
Otvaram knjigu, čitam imena.
Kad se probude svi oni nemiri veći su nego svemiri.
Kao da te dvije strane vuku svaka na svoju, a ni jedna ne može pobijediti, niti pobijeđena biti.
Čitam tako više manje nepoznati ljudi na tim stranicama.
Nekad zaboravim i one koje poznajem. Tako je i bolje jer samo više o njima saznajem.
A saznanja vode do bježanja.
A bježati ne volim, osim ako nije preka potreba.
Većinom jeste, kad se svi ti moji ožiljci poput gledalaca u kinu na stolice smjeste.
I navijaju poput lisice se dovijaju, mudrim potezima dok ide film. A uvijek je isti repriza, reprize.
Čekam novu projekciju, a ona nikako da dođe.
Jer u svakom danu na tom ekranu isti glumci prolaze.
Na svakom od njih tek jedan detalj drugačiji od prethodnih se nazire.
I umorim se, pa iznova sve ponovim.
Promjena, tako dobro zvuči, a onda me podsjeti da trebaš krila da bi mogao letjeti.
Nisam ptica, te ista nemam.
Odustajem, tako lagano poput odsviranih nota na klaviru, tek sam odraz u svemiru.
Ali ne vole oni kad odustaneš, odustajanje za njih nije opcija.
Oni još više zabole da te natjeraju da odreaguješ. I vraćam se u istu tu scenu, čujem klapu.
Ta i ta scena ostaje ista bez izmjena. Toliko puta rečenica je izgovorena.
Kako samo para po ušima. Pitaš se jesam li krenula? Jesam, šta ću?
Ako odustanem bune se, ako krenem ponavljam? Treba se pokrenuti, da bi se nešto moglo promijeniti.
Učitelju znam da sam đak koji sjedi negdje u klupi, a oblacima plovi.
Uvijek su me od teorije više zanimali snovi. I učim ja, evo slušam sve, ali misli zovu snove.
Nisam iz te priče, zapravo ne znam ni kako se zove. Možda zato i nosim ožiljke ove?
Pitaš me gdje se nalazim? Iskreno, ne znam.
I ne pitam se više, gdje me uputiše i poslaše kroz ove paralele naše?
Idem ne okrećem se i ne slušam šta govore toliko puta su to već rekli.
Da njihove dijaloge i monologe moje čulo odmah prepoznaje.
Samotnjak sam, poput rakuna. Tako me vide. Odlično!
Ostavljam im tu percepciju o meni. Ne vjerujem ljudima.
Imam izraženo čulo dodira i što je čudno imam osjećaj za brojeve.
Pamtim podatke do tri godine, poslije toga iznova recikliram sjećanja.
Ne vrate se svaki put u istom obliku, samo ožiljci ostaju.
Zvijezda Procyon je ona koja me prati.
Ona me vodi kroz ovaj svijet i kad zastanem, ne da mi da odustanem.
Moji ožiljci, to nisu maske koje su izradili.
Ne mogu da padnu sa lica, oni su pečati koji su se pojavili i ostali.
Naznake koje se pretvore u oznake. Postaju moje osobine i osovine za obrtno kretanje.
Znam, nikad, a možda ni tada im biti jasno neće kako se moja sjena kreće.
Dok koračam kroz mrak jedan svitac mi na rame sleti, on će mi biti svijetlost što vodi kroz tamu, koračam i kad drugi zastanu. Svakim korakom ožiljci jači postaju. Jedna sam od onih što ne odustaju.
Samotni putnik, koji vjeruje u snove ostajem, da svijet može biti bolje, ja vjerujem.
Pauci su mi ispleli mrežu u kosi, zovu me ona koja na licu ožiljak nosi.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a. Grupa Evanescence.
Pjesma se uklopila u priču!
Primjedbe
Objavi komentar