Znaš li da ćemo se jednom opet sresti...
Idemo...ne pitaj gdje... u ovom vremenu ne možeš znati, gdje trebaš putovati.
Ne pitaj moje korake znaju li gdje idu, pitaj srce moje da li zna, staze kojim putujem ja.
Ne pitaj me ta pitanja, jer iza svakog upitnika ti znaš da, odgovor postoji.
Nisam ja, ona koja se boji, ja sam ona što od sjete, sreću spoji.
Ona što će nježnosti neko drugo ime dati...ona sam što sjenu mjeseca svjetlošću dana prati.
Ona koja će stajati prva na linijama otpora jer, neko treba otopiti vodu od leda...
Iz tih kapi duša da se napije jer, žedna i gladna je sjećanja...
Naučila sam, da je tama spoj noći i dana, da rotiranjem te tame jednom jutro svane...
Nemoj noćas da svijetle sijalice, pusti da skriveno bude tvoje i moje lice.
Jutrom će otkrivena lica biti...tada ćemo put nastaviti.
Neću ostaviti stope u pijesku, neću nositi ključ na privjesku da znaš ulicu i broj gdje stanujem...ne živim nigdje, ja samo putujem. Nema krova za kofer mojih snova, ni topline kao što je dom ima.
Ima zima...netaknutih rima...ima i proljeća kad um poželi da se sjeća.
Ima godina, i kroz godine naučiš da jednostavno ideš...znaš da ćeš nekad i negdje stići.
Nemaš dom uređen po tvom, spavaš ispod neba jer, tako treba...
Nađem neko sklonište da prođe noć, u rano jutro spremna sam poći...
Kad se sve promijenilo, uzela sam jednu torbu, u nju spakovala nešto stvari okrenula sam se odlazeći, i pogledala tu kuću, u kojoj toplina obitava, gdje su čitane priče za laku noć, a kasnije, u toj našoj porodičnoj biblioteci...ja bih se noću iskrala iz sobe, uz pomoć lampe bi čitala, knjige naučne fantastike i misli filozofa. Nekad bi me svladao san, pa bi osvanuo novi dan.
Tražili bi me po cijeloj kući, ja bih ćutala, na prstima se vratila do sobe pravac u krevet kao spavam...a oni su znali da sam dosjetljivo dijete pa bi prećutali te moje avanture noćnog čitača.
Znali bi tako ponekad dok bi svi sjedili za stolom reći, kako je kuća noćas imala gosta negdje u zoni biblioteke.
Rekla bih tada, da iz knjiga likovi znaju noću doći, i dugim hodnicima proći.
Govorili su da sam mali filozof i kako ću jednog dana pisati knjige...
Evo me danas...daleko od uloge pisca...
Čudna sam ti ja... na korak od sna realna...i dva koraka unazad, nisam stvarna, matematički gledano.
O, meni sve je, a ništa nije jednostavno.
Ništa nije napisano, u tim podacima koje čuvaš u torbi.
Pitaš se... kako znam...u mojim mislima, tvoje imam.
Ispisani redovi nisu ono što sam ja...to su ti tek redovi rečenica i opis mog lica.
Nacrtana skica, portret koji se obojati može, ali ne zna niko šta je ispod kože.
Oni zapišu, ono što vide...jer, ono unutar, nas niko ne zna i ne osluškuje.
Mene je nemoguće pratiti, nisam leptir kog možeš u mrežu uhvatiti.
Nisam ptica koju možeš na dlanu zadržati.
Ja sam... i nisam, nisam i jesam...sve to sam, i kako ti da znaš ko sam.
Sve i da ti kažem, a mogu ti reći...biću ti još veća tajna i misterija...biću ti još više daleka...mene se ne čeka...mene se ne traži...u ovom svijetu to ne važi...
Imam emocije kao i svi ljudi, nisam toliko drugačija, samo eto, nisam neko, ko se shvatiti može, moje misli i kad pročitaš iznova se pitaš, da li... o meni nešto znaš, ili lutaš...kroz odaje...a, u tim odajama malo toga stanuje...moje biće ljudima baš i ne vjeruje...
Zatvaram vrata i ne otvaram ih više...sve što trebam iz tih dana u sjećanju mom piše...
Kad se teško diše u samotnim noćima, i kad suze se nastane, u očima pa sve poteku niz lice, ja neću stati, ići ću...Takva sam ti ja...satkana od nekog čudnog materijala sa nježnosti u meni, i još toliko osobina koje su svojstvene jednoj ženi.
I baš kad pomisliš da će nježnost biti ta koja će biti tvoj saveznik da upoznaš mene...moje biće dalje krene...
Oteta od vremena...oblikujem ovaj svijet poput kamena...možda je ono dijete u meni reklo sad ovoj mladoj ženi, da knjige nisu stvaran svijet...i šapnulo mi sve one misli filozofa, stavilo na okrnjene riječi znak apostrofa. Označila sam novi početak iza svakih zatvorenih vrata.
Kad pogledam ove zgrade i ograde oko mene... vidim toliko toga...sve sabrano u trenutku dana jednoga...
Vidim ono što obični ljudi ne žele vidjeti...mislima mogu letjeti...osjetiti prostranstvo ovog nebeskog svoda...meni je dragocjena na dlanu voda...i svaki dio ove planete kojom moje biće hoda.
Znaš...kad... kao upravo sad sunce dotakne moje lice i naslonim glavu na ogradu...osjetim ljepotu u ovom gradu...slobodu koju osjetim u sebi...ne mogu ja biti draga tebi...
Čak i da zavolim onako, kako nikad nisam...ja sam ti otisak na stranicama tih ispisanih rečenica.
Neko, o kom želiš više znati...a koliko god da znaš o meni, o, ovoj mladoj ženi...sve je to u sjeni mjeseca skrivena priča koja se ćuti i ne priča. Nisam više dijete koje se u noći iskrade iz sobe i čita knjige uz pomoć lampe...živi u svijetu igre...svijetu osmijeha...nisam ja neko ko se traži...neko ko se čeka...
A opet s' druge strane više sam od onog što u te stranice može da stane...
Jedan dio u meni je oblak sneni, drugi dio u meni...je svijet neotkriveni...
I idu tako spojeni, a razdvojeni svi atomi mog bića...
Moj pogled ništa ne odaje, a druge kad gleda u oči sve saznaje...
Uvijek daleka ostajem...ne mogu ja da ti nedostajem...kao prašina u sjećanju ti ostanem.
A znaš li da ćemo se jednom opet sresti...da će nas mjesec na ovo isto mjesto dovesti... ne prije nego li budemo znali razliku između stvarnosti i sna.
Prepoznaćeš me...čak i kad moj lik ne bude u tim stranicama...prepoznaćeš me po kosi i pogledu, po mom osmijehu...
Biću tu...baš pored ove ograde, gledaću zgrade...pustiću pjesmu i kad čuješ moj glas...ti ćeš se sjetiti ovog trenutka...ti ćeš se sjetiti nas.
Ti ćeš tada baš kao i ja znati...sve što sad u ovom trenutku znali nismo...
Samo me pusti da plešem, samo mi dopusti...mi ćemo se opet sresti...
O tom će pisati novine...o tom će govoriti vijesti...jer dvije planete iznad ovih galaksija lete...i kad im izbrišu sjećanje...ne postavljaj s' početka pitanje...odgovoriću ti...ti si moja noć...ja sam tvoje svitanje...
Ko god da ti je u knjigu sve zapisao...nije ti rekao, ni opisao...da će u tvom svijetu, moji svijetovi da se sretnu...Ti si moja noć...ja sam tvoj dan...ti si moja stvarnost...ja sam tvoj san...
Kad to jednog dana budemo znali, sastaćemo se ovdje gdje smo se rastali...
Biće to dan, baš kao i ovaj u isto vrijeme i na istom mjestu, znaćemo da si to, ti, da sam to, ja...kad nam se pogledi sretnu...u tvom i mom svijetu...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash.
Video sa: YouTube-a
Izvođač: Dido
https://www.youtube.com/watch?v=WLlcIa-9if4
Ne pitaj moje korake znaju li gdje idu, pitaj srce moje da li zna, staze kojim putujem ja.
Ne pitaj me ta pitanja, jer iza svakog upitnika ti znaš da, odgovor postoji.
Nisam ja, ona koja se boji, ja sam ona što od sjete, sreću spoji.
Ona što će nježnosti neko drugo ime dati...ona sam što sjenu mjeseca svjetlošću dana prati.
Ona koja će stajati prva na linijama otpora jer, neko treba otopiti vodu od leda...
Iz tih kapi duša da se napije jer, žedna i gladna je sjećanja...
Naučila sam, da je tama spoj noći i dana, da rotiranjem te tame jednom jutro svane...
Nemoj noćas da svijetle sijalice, pusti da skriveno bude tvoje i moje lice.
Jutrom će otkrivena lica biti...tada ćemo put nastaviti.
Neću ostaviti stope u pijesku, neću nositi ključ na privjesku da znaš ulicu i broj gdje stanujem...ne živim nigdje, ja samo putujem. Nema krova za kofer mojih snova, ni topline kao što je dom ima.
Ima zima...netaknutih rima...ima i proljeća kad um poželi da se sjeća.
Ima godina, i kroz godine naučiš da jednostavno ideš...znaš da ćeš nekad i negdje stići.
Nemaš dom uređen po tvom, spavaš ispod neba jer, tako treba...
Nađem neko sklonište da prođe noć, u rano jutro spremna sam poći...
Kad se sve promijenilo, uzela sam jednu torbu, u nju spakovala nešto stvari okrenula sam se odlazeći, i pogledala tu kuću, u kojoj toplina obitava, gdje su čitane priče za laku noć, a kasnije, u toj našoj porodičnoj biblioteci...ja bih se noću iskrala iz sobe, uz pomoć lampe bi čitala, knjige naučne fantastike i misli filozofa. Nekad bi me svladao san, pa bi osvanuo novi dan.
Tražili bi me po cijeloj kući, ja bih ćutala, na prstima se vratila do sobe pravac u krevet kao spavam...a oni su znali da sam dosjetljivo dijete pa bi prećutali te moje avanture noćnog čitača.
Znali bi tako ponekad dok bi svi sjedili za stolom reći, kako je kuća noćas imala gosta negdje u zoni biblioteke.
Rekla bih tada, da iz knjiga likovi znaju noću doći, i dugim hodnicima proći.
Govorili su da sam mali filozof i kako ću jednog dana pisati knjige...
Evo me danas...daleko od uloge pisca...
Čudna sam ti ja... na korak od sna realna...i dva koraka unazad, nisam stvarna, matematički gledano.
O, meni sve je, a ništa nije jednostavno.
Ništa nije napisano, u tim podacima koje čuvaš u torbi.
Pitaš se... kako znam...u mojim mislima, tvoje imam.
Ispisani redovi nisu ono što sam ja...to su ti tek redovi rečenica i opis mog lica.
Nacrtana skica, portret koji se obojati može, ali ne zna niko šta je ispod kože.
Oni zapišu, ono što vide...jer, ono unutar, nas niko ne zna i ne osluškuje.
Mene je nemoguće pratiti, nisam leptir kog možeš u mrežu uhvatiti.
Nisam ptica koju možeš na dlanu zadržati.
Ja sam... i nisam, nisam i jesam...sve to sam, i kako ti da znaš ko sam.
Sve i da ti kažem, a mogu ti reći...biću ti još veća tajna i misterija...biću ti još više daleka...mene se ne čeka...mene se ne traži...u ovom svijetu to ne važi...
Imam emocije kao i svi ljudi, nisam toliko drugačija, samo eto, nisam neko, ko se shvatiti može, moje misli i kad pročitaš iznova se pitaš, da li... o meni nešto znaš, ili lutaš...kroz odaje...a, u tim odajama malo toga stanuje...moje biće ljudima baš i ne vjeruje...
Zatvaram vrata i ne otvaram ih više...sve što trebam iz tih dana u sjećanju mom piše...
Kad se teško diše u samotnim noćima, i kad suze se nastane, u očima pa sve poteku niz lice, ja neću stati, ići ću...Takva sam ti ja...satkana od nekog čudnog materijala sa nježnosti u meni, i još toliko osobina koje su svojstvene jednoj ženi.
I baš kad pomisliš da će nježnost biti ta koja će biti tvoj saveznik da upoznaš mene...moje biće dalje krene...
Oteta od vremena...oblikujem ovaj svijet poput kamena...možda je ono dijete u meni reklo sad ovoj mladoj ženi, da knjige nisu stvaran svijet...i šapnulo mi sve one misli filozofa, stavilo na okrnjene riječi znak apostrofa. Označila sam novi početak iza svakih zatvorenih vrata.
Kad pogledam ove zgrade i ograde oko mene... vidim toliko toga...sve sabrano u trenutku dana jednoga...
Vidim ono što obični ljudi ne žele vidjeti...mislima mogu letjeti...osjetiti prostranstvo ovog nebeskog svoda...meni je dragocjena na dlanu voda...i svaki dio ove planete kojom moje biće hoda.
Znaš...kad... kao upravo sad sunce dotakne moje lice i naslonim glavu na ogradu...osjetim ljepotu u ovom gradu...slobodu koju osjetim u sebi...ne mogu ja biti draga tebi...
Čak i da zavolim onako, kako nikad nisam...ja sam ti otisak na stranicama tih ispisanih rečenica.
Neko, o kom želiš više znati...a koliko god da znaš o meni, o, ovoj mladoj ženi...sve je to u sjeni mjeseca skrivena priča koja se ćuti i ne priča. Nisam više dijete koje se u noći iskrade iz sobe i čita knjige uz pomoć lampe...živi u svijetu igre...svijetu osmijeha...nisam ja neko ko se traži...neko ko se čeka...
A opet s' druge strane više sam od onog što u te stranice može da stane...
Jedan dio u meni je oblak sneni, drugi dio u meni...je svijet neotkriveni...
I idu tako spojeni, a razdvojeni svi atomi mog bića...
Moj pogled ništa ne odaje, a druge kad gleda u oči sve saznaje...
Uvijek daleka ostajem...ne mogu ja da ti nedostajem...kao prašina u sjećanju ti ostanem.
A znaš li da ćemo se jednom opet sresti...da će nas mjesec na ovo isto mjesto dovesti... ne prije nego li budemo znali razliku između stvarnosti i sna.
Prepoznaćeš me...čak i kad moj lik ne bude u tim stranicama...prepoznaćeš me po kosi i pogledu, po mom osmijehu...
Biću tu...baš pored ove ograde, gledaću zgrade...pustiću pjesmu i kad čuješ moj glas...ti ćeš se sjetiti ovog trenutka...ti ćeš se sjetiti nas.
Ti ćeš tada baš kao i ja znati...sve što sad u ovom trenutku znali nismo...
Samo me pusti da plešem, samo mi dopusti...mi ćemo se opet sresti...
O tom će pisati novine...o tom će govoriti vijesti...jer dvije planete iznad ovih galaksija lete...i kad im izbrišu sjećanje...ne postavljaj s' početka pitanje...odgovoriću ti...ti si moja noć...ja sam tvoje svitanje...
Ko god da ti je u knjigu sve zapisao...nije ti rekao, ni opisao...da će u tvom svijetu, moji svijetovi da se sretnu...Ti si moja noć...ja sam tvoj dan...ti si moja stvarnost...ja sam tvoj san...
Kad to jednog dana budemo znali, sastaćemo se ovdje gdje smo se rastali...
Biće to dan, baš kao i ovaj u isto vrijeme i na istom mjestu, znaćemo da si to, ti, da sam to, ja...kad nam se pogledi sretnu...u tvom i mom svijetu...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash.
Video sa: YouTube-a
Izvođač: Dido
https://www.youtube.com/watch?v=WLlcIa-9if4
Primjedbe
Objavi komentar