Pojačaj mrak u svijetlu, svijetlo u mraku i...pusti pjesmu...
Za nekoliko minuta zazvoniće telefon...ti se javi...
Kad nakon uvoda kažu...odaberi...to ti govore, u najboljoj namjeri...
Za to vrijeme ja ću se odmaknuti par koraka iz ovog mraka, otvoriti prozor i osjetiti svježinu zraka...
Ne mogu da vjerujem... čuješ li...dođi.
Čekaj...zvoni telefon...
Neka zvoni...dođi jedan tren i slušaj...
Šta?
Pjesma...ta pjesma, otkad je nisam čula...a slušala sam je, onog jula kad eto... bijaše ljeto i tebe sretoh.
Zvučim arhaično...meni nimalo slično.
Ali trebam se javiti...znaš koliko je bitno da obavimo zadatak.
Znam, kako ne bih znala...
Zvaće opet...
Ako prođe četvrt sata, a mi se ne javimo...oni će se pojaviti pred vratima...
Voljela bih to vidjeti...javljam se već godinu dana svaki dan i mogu dozvoliti jedan izostanak...to neće uticati na naš opstanak.
Otvaram kutije od drveta...koje čuvam ispod kreveta...prelazim polja za jutra bolja...
I... gdje smo, kaži mi...gdje...na istom mjestu, i nemoj molim te to da radiš.
Ne radim ništa...
Ne gledaj me tim smeđim očima...znaš da se izgubim u njima, nemoj se zaljubiti, u mene...
A šta ako...već jesam?
Onda se odljubi...
Ne ide to tako...ne mogu ja naviti svoje srce pa da je čas zaljubljeno, čas nije...
Opet si otišla, u svoj kutak samotnih uragana...i sve ćeš riješiti... sama.
U pravu si...sve si, u pravu...
Žena koja se opire osjećanjima, i onda kaže da sam u pravu.
Tebe se ne može opisati... ta tvoja svojeglava glava, jedan trenutak da mi je da ti pročitam misli...
Moje misli... ni ja ih ne mogu uhvatiti, to su ti leptiri pušteni iz mreže...one od svijetlosti bježe...u ovaj mrak...i dišu zrak...
Ti imaš priču iza tih zidova...ispod poda...skrivenu uspomenu...i ne daš joj da ode...
Svi mi imamo svoje priče...priče koje dobro srce dotiče...rijetkoj osobi se kažu.
Ja nisam taj kom bi rekla?
Reći će ova noć da li tebi mogu reći moju priču...
Ti bježiš od bliskosti...da, tačno tako, ne želiš da ti neko priđe dovoljno blizu ...uputiš strijelu koju odapneš s' luka svojih emocija...
Ali ne odustajem...ti to znaš.
Znam...kao što i ti znaš da ni ja ne odustajem.
Ovo vrijeme je čudno...prihvati i pusti ono što osjećaš...to je tek trenutak u kom ti se čini da sam ja baš ta osoba koju si tražio...nisam.
Ne znaš ti šta ja osjećam prema tebi...ne govore moji pogledi...oni gledaju u tebi, ono što si sakrila ispod površine hladnih pogleda i tog leda s' usana.
Ne možeš biti toliko jaka...koliko si osjećajna a htjela bi to sakriti.
Ne poznaješ ti mene...
Vidiš vani je mrak...ali u njemu svijetlosti ima...ti ćeš ipak više vidjeti mrak..
Gledaš moju osjećajnost i lojalnost prema zadacima...a jačina je ta koja u mračnom svijetlu kao svijetlost izranja...
Reći ću ti šta vidim u tebi...ti si kao ambrotipija, fotografija na staklu.
Kad dotaknem staklo, u jednom potezu, znam da je lomljivo. U mraku se srebrom razlije u tami. I gledam tu sliku...ne znam hoće li uspjeti, ni da li ću vidjeti...ono što se krije u tim srebrenim nitima, u emocijama jer znam da mogu pogriješiti ne u procjeni...već u iskrenoj namjeri...
Stavim staklo, u aparat svog uma i fotografišem... razlijem svoje osjećaje i zaustavim, onda vidim fotografiju. I dalje si osjetljiva...plešem sa vatrom, u tom plamenu očekujem tvoju glavu na mom ramenu, da te zaštitim. Tako te tehnikom nekih davnih vremena opisanu vidim...
Pitaš se zašto ti pričam o toj staroj tehnici izrade fotografije...jer je to danas rijetkost...
Isto kao što si ti djevojka koja se danas rijetko sretne.
Jer da bi shvatio tu tehniku trebaš biti nježan i pažljiv...jedan pogrešan korak i slika nestaje.
Ako napravim jedan pogrešan korak...ti ćeš otići...
Poznaješ me... znaš da ono što mi je u mislima, to mi je na usnama.
Ti si mene spasila...pronašla si me u, uglu ostavljenih, i nepostojanih tamo gdje se izgubiš...i rijetko se vratiš...ti si mene vratila na površinu, pretvorila me u osjećajno biće...pobijedila mašinu, u koju sam se pretvorio...dušu sam ti otvorio...
Teško se vremenom mjeriti može otkad te volim...
Oči nekad od suza peku...kad te gledam tu pored prozora meni daleku...i rušim svaku prepreku koju si postavila...drugi izbor osim da kažem istinu nisi mi ostavila...
Gledam remek dijelo...tvoje tijelo, i biće cijelo...
I prihvatam sve što osjećam...ali ne puštam...ne puštam te da odeš...to je kao da se opet vraćam u nepostojanje...a meni jedino u srcu piše s' tobom postojanje...
Ne postoji savršena slika ambrotipije na staklu...u tom i jeste posebna...
Volim tebe takvu svojeglavu...osjećajnu...s' pobunom u srcu i s' dječjim osmijehom na licu...
Volim kako vjetar koji dopire kroz otvoren prozor pramenove tvoje kose sjedini s' pjesmom u daljini...
Sad ti nešto reci...
Moja priča je ta... da sam izvan ovih okova...sama išla kroz svijet i povrijedili su me ljudi...na svaku ranu dodali novu...danas ljude poput mene introvertnim zovu...
Slušam samo moje misli...jer isuviše čujem misli oko mene...oni ruše uspomene...podsjećaju me na svaku riječ koju su mi rekli...znali su da svaka riječ jednak prag boli ima...i da iza tog praga...postoji ograda...kao što je vidiš sada...ljubav je ostala ispred vrata mog doma...nisam je pustila da uđe u dušu i srce i stavila sam led na usne, led na lice...znala sam da tako ne ide...ali nisam im dozvolila da moju osjećajnost vide...
Sve dok je...
Sve dok je ja nisam vidio...
Da...
I šta dalje...
Ne znam za dalje...znam za sad...
Stavi kasetu, u radio...i pusti pjesmu na A strani treća po redu...dok brišem led s' usana, led u pogledu...
Opet me gledaš tim smeđim očima...nastavi...ne brini, sve je u redu...
Pojačaj mrak u svijetlu, i svijetlo u mraku...pruži mi ruku...zaštiti me od mene same i ove tame u kojoj postoji svijet...a svijetlosti se nada...u ovom trenu...sada...
A telefon...
Telefon neka zvoni...dok novi dan noć ne skloni u njegove odaje...meni se kraj tebe ostaje...
Ovo pjesma na radiju je ona koju si slušala pored prozora...
Znam...to je pjesma koju smo čuli kad smo se sreli onog jula...onog ljeta na suprotnim stranama ovog svijeta...tada je znala duša tvoja da do moje šeta...
Znaš još mislim da nisam ja ta koju si tražio...ali srce ne sluša, buni se i duša...razumu se opire...u svijetu satire i taštine...postoji dah ljubavi i topline...
Ako smo uspjeli jedno drugom zidove srušiti, ako smo čuli govor srca...i pročitali sve 's lica...onda znamo da se ljubav tka od sitnica...i nismo slični ti i ja nimalo...osim po tome da znaš taktove srcu mome...da znam taktove srcu tvome...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a Izvođač: Corey Taylor. Pjesma: Song 3
https://www.youtube.com/watch?v=hzaIHzdZtRY
Kad nakon uvoda kažu...odaberi...to ti govore, u najboljoj namjeri...
Za to vrijeme ja ću se odmaknuti par koraka iz ovog mraka, otvoriti prozor i osjetiti svježinu zraka...
Ne mogu da vjerujem... čuješ li...dođi.
Čekaj...zvoni telefon...
Neka zvoni...dođi jedan tren i slušaj...
Šta?
Pjesma...ta pjesma, otkad je nisam čula...a slušala sam je, onog jula kad eto... bijaše ljeto i tebe sretoh.
Zvučim arhaično...meni nimalo slično.
Ali trebam se javiti...znaš koliko je bitno da obavimo zadatak.
Znam, kako ne bih znala...
Zvaće opet...
Ako prođe četvrt sata, a mi se ne javimo...oni će se pojaviti pred vratima...
Voljela bih to vidjeti...javljam se već godinu dana svaki dan i mogu dozvoliti jedan izostanak...to neće uticati na naš opstanak.
Otvaram kutije od drveta...koje čuvam ispod kreveta...prelazim polja za jutra bolja...
I... gdje smo, kaži mi...gdje...na istom mjestu, i nemoj molim te to da radiš.
Ne radim ništa...
Ne gledaj me tim smeđim očima...znaš da se izgubim u njima, nemoj se zaljubiti, u mene...
A šta ako...već jesam?
Onda se odljubi...
Ne ide to tako...ne mogu ja naviti svoje srce pa da je čas zaljubljeno, čas nije...
Opet si otišla, u svoj kutak samotnih uragana...i sve ćeš riješiti... sama.
U pravu si...sve si, u pravu...
Žena koja se opire osjećanjima, i onda kaže da sam u pravu.
Tebe se ne može opisati... ta tvoja svojeglava glava, jedan trenutak da mi je da ti pročitam misli...
Moje misli... ni ja ih ne mogu uhvatiti, to su ti leptiri pušteni iz mreže...one od svijetlosti bježe...u ovaj mrak...i dišu zrak...
Ti imaš priču iza tih zidova...ispod poda...skrivenu uspomenu...i ne daš joj da ode...
Svi mi imamo svoje priče...priče koje dobro srce dotiče...rijetkoj osobi se kažu.
Ja nisam taj kom bi rekla?
Reći će ova noć da li tebi mogu reći moju priču...
Ti bježiš od bliskosti...da, tačno tako, ne želiš da ti neko priđe dovoljno blizu ...uputiš strijelu koju odapneš s' luka svojih emocija...
Ali ne odustajem...ti to znaš.
Znam...kao što i ti znaš da ni ja ne odustajem.
Ovo vrijeme je čudno...prihvati i pusti ono što osjećaš...to je tek trenutak u kom ti se čini da sam ja baš ta osoba koju si tražio...nisam.
Ne znaš ti šta ja osjećam prema tebi...ne govore moji pogledi...oni gledaju u tebi, ono što si sakrila ispod površine hladnih pogleda i tog leda s' usana.
Ne možeš biti toliko jaka...koliko si osjećajna a htjela bi to sakriti.
Ne poznaješ ti mene...
Vidiš vani je mrak...ali u njemu svijetlosti ima...ti ćeš ipak više vidjeti mrak..
Gledaš moju osjećajnost i lojalnost prema zadacima...a jačina je ta koja u mračnom svijetlu kao svijetlost izranja...
Reći ću ti šta vidim u tebi...ti si kao ambrotipija, fotografija na staklu.
Kad dotaknem staklo, u jednom potezu, znam da je lomljivo. U mraku se srebrom razlije u tami. I gledam tu sliku...ne znam hoće li uspjeti, ni da li ću vidjeti...ono što se krije u tim srebrenim nitima, u emocijama jer znam da mogu pogriješiti ne u procjeni...već u iskrenoj namjeri...
Stavim staklo, u aparat svog uma i fotografišem... razlijem svoje osjećaje i zaustavim, onda vidim fotografiju. I dalje si osjetljiva...plešem sa vatrom, u tom plamenu očekujem tvoju glavu na mom ramenu, da te zaštitim. Tako te tehnikom nekih davnih vremena opisanu vidim...
Pitaš se zašto ti pričam o toj staroj tehnici izrade fotografije...jer je to danas rijetkost...
Isto kao što si ti djevojka koja se danas rijetko sretne.
Jer da bi shvatio tu tehniku trebaš biti nježan i pažljiv...jedan pogrešan korak i slika nestaje.
Ako napravim jedan pogrešan korak...ti ćeš otići...
Poznaješ me... znaš da ono što mi je u mislima, to mi je na usnama.
Ti si mene spasila...pronašla si me u, uglu ostavljenih, i nepostojanih tamo gdje se izgubiš...i rijetko se vratiš...ti si mene vratila na površinu, pretvorila me u osjećajno biće...pobijedila mašinu, u koju sam se pretvorio...dušu sam ti otvorio...
Teško se vremenom mjeriti može otkad te volim...
Oči nekad od suza peku...kad te gledam tu pored prozora meni daleku...i rušim svaku prepreku koju si postavila...drugi izbor osim da kažem istinu nisi mi ostavila...
Gledam remek dijelo...tvoje tijelo, i biće cijelo...
I prihvatam sve što osjećam...ali ne puštam...ne puštam te da odeš...to je kao da se opet vraćam u nepostojanje...a meni jedino u srcu piše s' tobom postojanje...
Ne postoji savršena slika ambrotipije na staklu...u tom i jeste posebna...
Volim tebe takvu svojeglavu...osjećajnu...s' pobunom u srcu i s' dječjim osmijehom na licu...
Volim kako vjetar koji dopire kroz otvoren prozor pramenove tvoje kose sjedini s' pjesmom u daljini...
Sad ti nešto reci...
Moja priča je ta... da sam izvan ovih okova...sama išla kroz svijet i povrijedili su me ljudi...na svaku ranu dodali novu...danas ljude poput mene introvertnim zovu...
Slušam samo moje misli...jer isuviše čujem misli oko mene...oni ruše uspomene...podsjećaju me na svaku riječ koju su mi rekli...znali su da svaka riječ jednak prag boli ima...i da iza tog praga...postoji ograda...kao što je vidiš sada...ljubav je ostala ispred vrata mog doma...nisam je pustila da uđe u dušu i srce i stavila sam led na usne, led na lice...znala sam da tako ne ide...ali nisam im dozvolila da moju osjećajnost vide...
Sve dok je...
Sve dok je ja nisam vidio...
Da...
I šta dalje...
Ne znam za dalje...znam za sad...
Stavi kasetu, u radio...i pusti pjesmu na A strani treća po redu...dok brišem led s' usana, led u pogledu...
Opet me gledaš tim smeđim očima...nastavi...ne brini, sve je u redu...
Pojačaj mrak u svijetlu, i svijetlo u mraku...pruži mi ruku...zaštiti me od mene same i ove tame u kojoj postoji svijet...a svijetlosti se nada...u ovom trenu...sada...
A telefon...
Telefon neka zvoni...dok novi dan noć ne skloni u njegove odaje...meni se kraj tebe ostaje...
Ovo pjesma na radiju je ona koju si slušala pored prozora...
Znam...to je pjesma koju smo čuli kad smo se sreli onog jula...onog ljeta na suprotnim stranama ovog svijeta...tada je znala duša tvoja da do moje šeta...
Znaš još mislim da nisam ja ta koju si tražio...ali srce ne sluša, buni se i duša...razumu se opire...u svijetu satire i taštine...postoji dah ljubavi i topline...
Ako smo uspjeli jedno drugom zidove srušiti, ako smo čuli govor srca...i pročitali sve 's lica...onda znamo da se ljubav tka od sitnica...i nismo slični ti i ja nimalo...osim po tome da znaš taktove srcu mome...da znam taktove srcu tvome...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a Izvođač: Corey Taylor. Pjesma: Song 3
https://www.youtube.com/watch?v=hzaIHzdZtRY
Primjedbe
Objavi komentar