Tri tona... šest žica i nesanica

Vozim već noćima i vrte se pjesme na radio stanici. 

Samo jedna ima prijem u ovim daljinama.

Svira rock... dobri stari rock. Gitara je na sjedištu jedini drug za razgovor. 

Kad prsti dotaknu žice to je dijalog akorda i moje duše. 

Tri tona i šest žica i nekoliko suza s' mog lica.

Negdje u sebi osmijeh čuvam ja mjesečeva lutalica.

Ko zna koliko je noći prošlo i koji sati su upisani na račun moje nesanice. 

U mojim mislima je prijatelj, sve drugo sam stavila sa strane. 

Čula su sve više povećana, držim ih pod kontrolom naučena da živim sa bolom. 

Naučena da budem izdržljiva za sve prepreke.

List jeseni na šajbi kao poštanske marke i pišem na zamagljenom staklu jedno pismo.

Pismo koje će zalediti mraz ove noći i ostaće slova i poneki od snova što ih nisam još sanjala jer nisam noćima spavala. 

Mjesec prati svoju lutalicu i pronađe onaj mol i akord na gitari samo da me sjeti da u meni nešto ne zaboravi koliko trebam ovom svijetu.

Previše od mene očekuje jer mjesec ne vidi i ne čuje kad oči zasuze on u tim trenucima pored mene ne bude. Prilazim mjestu koje mi je prijatelj opisao dok me je još mogao pozvati telefonom.

Podsjeća na istraživački centar ali sigurno nije hladno kao što je tamo bilo. 

Ne... ne želim se sjećati koža se naježi samo kad posmislim na te dane. 

Prilazim prozoru... spušteni venecijaneri. 

Prstima razdvajam te trake moje oči imaju uvid u svijet iza stakla. 

Da može neko da vidi šta sve skrivam u očima. 

Imam sočiva na očima da bih mogla vidjeti ima li negdje lasera u prostoriji.

Vrata su otključana ulazim na prstima znam da je on ovdje negdje. 

Nalazim ga kako leži na podu. 

Pronašli su ga prije mene. Samo da ga nisu povrijedili.

Dobro je... diše iako je bez svijesti.

Podižem ga polako i stavljam na kauč. 

Umijem mu lice vodom. 

Otvara oči...

Mjesečeva lutalice otkud ti?

Ovo ti se dogodilo zbog mene prijatelju. 

Izvini nisam mogla prije doći. 

Ja... ja sam im rekao...

Nisam uspio sačuvati ono što ti je važno da ne znaju.

Znaš njihov princip kako otkriju sve. Ili ćeš sam reći ili će pročitati misli na teži način.

Ne zamaraj se sad tim, odmori. Važno je da ti budeš dobro.

Za mene nema zime, znaš da su me osmislili kao jaku i otpornu.

Oni se boje onog što je njihov um smislio. Ne smiju oni meni tek tako prići.

Čujem niz hodnik korake. Nisu daleko odmakli bili su ovdje prije nekoliko minuta. 

Možeš li ostati sam... jer osjetim gdje se nalaze.

Ne idi, ako te otkriju znaš šta će se dogoditi. 

Ne smijem dovesti tvoj život u opasnost jer sam ovdje da te zaštitim. 

Ostani uz mene, nemoj da si tvrdoglava.

Znaš da probudiš u meni revolt kad izgovoriš tu riječ.

Prijatelju idem... jer sam upravo ja dovela tvoj život u opasnost i živote svih naših drugova.

Oni traže mene i znaju kako da me povrijede, znaju koliko mi značiš.

Vrijeme je da ja spasim tebe kao što si ti mene.

Mjesečeva ne idi... kad te molim.

Obećavam ti da me neće uspjeti otkriti.

Oni žele da kreneš za njima, znaju da ih osjetiš čulom sluha. 

Sve rade s' namjerom da upadneš u zamku.

A šta ako njihova zamka za mene, bude zamka za njih?

Šta li si smislila?

Pregledaću račune područja kom pripadam i pomoću banera imaću pristup njihovim podacima.

Imam sliku pred sobom. 

Znaš da je kod njih sve u brojevima... a svaki broj od 1- 9 ima svoje slovo. 

Ti si čudo...

Ne... ne govori da sam čudo, obična sam djevojka koju su pronašli jer nemam nikoga osim tebe, 

nikoga kome je stalo do mene jedino si ti tu.

Pretvore nas u samotnjake, a pojačaju nam čula i htjeli bi da nemamo osjećanja.

Ne ide to tako kad si ti u pitanju Mjesečeva, ti voliš život i pomoći ljudima.

Ti znaš, oni vidiš nisu znali da ću im biti jednačina za koju nemaju rješenje.

Ostani tu, vratiću se već nekako po tebe. 

Ne vrijedi da govorim... ti ipak ideš?

Znaš mene... 

Sad znaju da sam otkrila da je u meni ključ za sve projekte.

Greška koja im se potkrala postala im je prijetnja.

Izvini, nije bilo drugog izbora, rekli su da će povrijediti moje ako im ne kažem sve što znam.

Ne brini tvoji roditelji i sestra će biti dobro. 

Kad se vratim idemo do grada kod njih, niste se vidjeli dugo vremena.

Voziš i dalje onaj auto.

Da...

Nasmijao bih se ali smijeh prilično dotakne bol koji osjećam.

Kakav bol?

Sklonio je dlan sa stomaka i vidjela sam da je povrijeđen.

Ne... 

Jedna strijela me je uspjela pogoditi. Nekako sam je izvadio i tad sam izgubio svijest.

Stani... zovem pomoć.

Ne zovi ne smiju znati da sam ovdje ko zna ko je sve sa njima.

Ali ne... ne mogu te ostaviti ranjenog u ovoj nedođiji.

Možeš... za dobrobit svih naših drugova i moje porodice.

Mjesečeva lutalice slušaj me dobro.

Gledaj me u oči... ti znaš koliko mi značiš i da si mi jedina pružila ruku kad su me se svi odrekli.

Jedini si prijatelj kom vjerujem.

Imam porodicu ali kao da sam sasvim sam.

Ti si postala moja porodica.

Znam.. ne govori, čuvaj snagu.

Kidam majicu sa sebe i stavljam je na njegovu ranu da zaustavim krvarenje. 

U meni bukte čula... vatre izlaze na površinu.

Trebam ga spasiti.

Uzimam telefon... signal je loš.

Sve se udružilo protiv nas.

Ovdje negdje ima telefon sigurna sam. I

dem potražiti.

Budi tu i budi tiho.

Kao da negdje mogu i da odem.

Taj tvoj smisao za humor prijatelju čuvaj se pomoć će stići.

Idem i vraćam se čim prije. 

Prolazim hodnicima, mjesec proviruje kroz venecijanere, noćas mi liči na zalutalog čovjeka koji negdje, nekoga čeka. Noćas još jedna nesanica.. svira akorde i traži mol u meni.

Čujem im korake, oni moje ne mogu čuti a znaju da sam tu i da dolazim.

Stići ću ih... sad samo trebam naći telefon... trebam spasiti njegov život i nema stajanja dok ne neađem rješenje.

Skeniram očima prostorije... vidim kroz zidove... U ljevom uglu sobe telefon.

Ulazim... podižem slušalicu čujem glas s druge strane.

Urgentni centar izvolite...

Veče... imamo povrijeđenog čovjeka. 

Rana je prilično duboka... uspio je sam izvaditi strijelu.

Recite adresu...

Tišina... šta da kažem kad ni sama ne znam gdje se tačno nalazim...

Skladište izvan grada... ne znam tačnu adresu...

Gospođice, kako da vas onda nađemo?

Recite nam vaše ime...

Moje ime... Mjesečeva...

Kažite broj telefona...  

I da vam kažem ovdje je signal loš ne možete nas locirati...

Stanite ovaj poziv traje duže od minutu locirajte putem fiksnog telefona...

U redu...

Vidite treba da idem... 

Čovjek se nalazi u centralnom dijelu... pri svjesti je... ali je izgubio dosta krvi.

Zaustavila sam koliko je moguće... ali dođite što prije.

Spuštam slušalicu.... mislim o svemu a najviše o njemu... jak je, može on to.

Blizu su mene... ulazim u područje... virtualni prikaz na ploči za koju mi nije potrebna registracija.  Baner je tu... listaju se brojevi... vežem ih sa slovima...

Mjesečeva možeš ti to... za njega... za sve ljude... treba te ovaj svijet... jednako kao što ti trebaš njega.

Nastaviće se...

Drugi dio priče: Jer sam ja... mjesečeva lutalica

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash