Vitez iz sjene i djevojka koja snove slijedi

Kažem ti, vitezu iz sjene ne traži mene!
Ne budi drug mojim suzama, ni razlog mog osmijeha.
Odavno već sam odlučila da ostanem skrivena.
Unutar zidova, nema izlaza ni prolaza.
Ne putuj za mojim tragovima. Zalutaćeš u odisejama. Tamo negdje živim ja.
Zapravo rijetko me možeš sresti među ljudima.
Ne traži oslonac na mom ramenu. Ne zapleti prste u kosi. U igri mistike ne traži karakteristike.
Znaš da sam ih dobro skrila. Ja sam majstor prerušavanja kad ne treba.
Ne brini za mene ti, čovjek se nauči živjeti u osami.
Nisam iz mašte, tamo ponekad navratim da kompas ne izgubim.
Kažeš da sam uplašeno dijete koje ne želi da odraste.
Ne smiješ vidjeti da sve puca po šavovima.
Ako zaplačem znam nećeš otići, ako se nasmijem dušu ću da ti ugrijem?
Ostajem lice bez emocije. Dok sjedimo tu na raskršću želja i puteva.
Jednom stranom tvoja, drugom moja duša krenula.
Rekle bi usne riječi, ruke bi zagrlile. Ali su usne prećutale, ruke u džepovima ostale.
U sobi ogledala, lik se tvoj ogleda. Ne možeš ništa pročitati iz mog pogleda.
Uvijek daleka i strana, putevi moji oivčeni preprekama. Zapravo mi se ne znamo.
Možda sam te nacrtala ili napisala tvoju ulogu i razgovaramo svako u svom monologu?
Imaginarno, ne može biti realno. Tražila sam te u snovima, pisala u pjesmama.
Tamo negdje postojiš.Ti si hologram, znam ti nisi ovdje pored mene.
A on se zagrliti ne može, moj viteže. Pogledaj golubove kako se vole.
Vjerujem ja da ljubav postoji, duša se boji da nekog zavoli.
Previše je dijelova oštećeno da ih sastavim. Kad ih sastavim, uvijek ih neko rastavi.
Spajati iznova ne vrijedi zato sam postala ona koja snove slijedi.
Zar nije bolje da nastavim sama, ne postoji priča o nama?!
Pogedaj dvije duše se srele, a da se pronađu odavno su htjele?.
Isprepletene niti svako pokušava svoje skriti.
Viteže iz sjene ne traži mene poslije, jer izbrisaću ti iz sjećanja sve kasnije.
Kad prođeš ovim stazama imaćeš tek odsjaj sjećanja o nama.
Bićeš na ovoj klupi sjedićeš opet ti i vidjeti kako se još uvijek vole golubovi.
To su tragovi koje ti ostavljam, voljećeš nekog pretpostavljam.
U noći kad zvijezde i mjesec igraju svoj ples na nebu, ti bićeš sam i zamišljen.
Tražićeš nekoga. Ne možeš se sjetiti kako ona izgleda. Njene oči su sve što pamtiš.
Dao bi sve da sjetiš se zašto je otišla laganim koracima, dok bila je pusta ulica?
Zašto te nije zagrlila, sa usana riječi izgovorila?
Eh, da sam ostala, bila bi to priča o nama?! Ne sudi o mojim odlukama, ni jedna nije laka.
Eh, da znaš da te čekam, bez navike i zagrlile bi te ruke?!
Rekle bi usne te riječi tijesne i nastale bi pjesme.
Učini ti se na trenutak da čuješ kako ti šapatom govorim koliko te volim.
Hraniš golubove mrvicama hljeba, dok te krišom jedna djevojka sa očima boje kestena gleda.
Ponekad i samoj sebi ne mogu da objasnim zašto bježim od ljubavi?
Viteže iz sjene voljećeš nekog, ne traži mene. Pusti i zaboravi ljubav uvijek neki trag ostavi.
Za tebe su to golubovi. Simbol ljubavi i mira. Sreo si djevojku u prolazu i opet noćas gitara svira.
I opet u noći ti vidiš te oči, a ne znaš da kraj tebe ću odista proći.
I reći će neko zašto je čekao nju?
Mogu da kažu, ali ne znaju da se neke ljubavi u djeliću vremena za život cijeli prepoznaju.
Ali, zajedno ne ostaju!
Kažem, vitezu iz sjene ne traži mene, ne vrijedi. Ja sam odavno ona koja snove slijedi!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dargi čitaoci!



















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi