Kad se ljubav igra žmirke

Svi su tek zrna pijeska u pustinji, svi oni koji ne žive u ljubavi.
 U ljubavi sa ljudima i jedni prema drugima.
Gledam ovih dana na svakom uglu koji pronađoh kako ljubavi ima tek u tragovima.
Pa onda mi to uvjerenje poput stakla razbiju i prelome sunčeve zrake.
Rijetko se pojave ali vjerovali ili ne postoje!?
Prije nekoliko dana idoh kroz grad. Ispred mene je išao jedan mladić, znam ga iz viđenja.
Uvijek pozdravi, uzvratim pozdrav. Jedino što ga izdvaja od drugih ljudi je to što je drugačiji na njemu svojstven način. U trenutku kad ga htjedoh pozdraviti pored njega prođe auto i jedan od putnika otvori prozor i reče mu par riječi. Par riječi koje se upiju u dušu i ostanu tamo zauvijek.
On se skrio iza ugla jedne kuće i čekao da auto ode. Kad su otišli on se vratio i nastavio dalje.
Vidjela sam u njegovim očima da mu je bilo teško.
Ne mogu da vjerujem, a znam da je to danas tako. Uvijek je bilo i biće. Primjer da ljubavi nema.
Onda jednog dana vidjeh kako dva čovjeka (inače komšije, kuća, do kuće) nose po korpu jagoda.
Sa osmijehom na licima zvone svako na svoja vrata. U tom trenutku njihove supruge otvaraju vrata  iznenađene i sa osmijehom na licu. Ipak su to prve jagode, a ko ih ne voli?
No nisu to jagode samo, to je mnogooooo više. To su one sitnice koje grade dom i čine ljude sretnima. Jer bilo je odista lijepo vidjeti sreću na licima tih ljudi.
I kako su ih njihove supruge zagrlile. Primjer da ljubavi ima.
Vidjeh i jednog deku kako vozi bicikl po trotoaru i nosi jednu torbu staru.
Inje u kosi, bore na licu i trag godina koje su prohujale. Ostavile svoj pečat nekih davnih vremena.
Sretnem ga često i pozdravim. Vidjeh ga kako traži hranu po kontejneru.
Ljudi prolaze i smiju se. Smiju se njegovoj dotrajaloj odjeći i cipelama. Primjer da ljubavi nema.
Onda me djeca oduševe svojim načinom razmišljanja. Naime vidjeh dvije sestre, obje idu u vrtić.
Nevjerovatno draga djeca od kojih bi odrasli mnogo mogli naučiti.
Njih dvije su dobile mnogo bombona i onda su ih uzele i djelile ljudima koji su prolazili.
Pored njih je stajala njihova baka, ponosna na njihov gest.
Kažu one: Uzmite bombone, imamo ih mnogo, zašto ih ne bi podjelile?
Primjer da ljubavi ima.
I onda kažem: Svijete zar te ljubavi i dobroti treba učiti jedno malo dijete?
Vidim tako, kako se dvoje ljudi voli no ne istinski. Kako to može biti ljubav kad među njima ne postoji lijepa riječ?! Ponos i ego su već odavno srušili sve ono što je moglo biti nagovještaj lijepih trenutaka. Ostaju zajedno tek da sami ne bi bili. Ako nekog voliš istinski ne želiš ga zadržati kraj sebe, jer ti misliš da tako treba?
Jer se čvrsto držiš svoje strane ogledala  i pretvaraš se da druga ne postoji.
Čak nema pravo ni da kaže šta misli? Primjer da ljubavi nema.
Stojim jučer i posmatarm grad u koji ne idem često. Odlučih da posmatram trenutke u vremenu da vidim ljude i čitam emocije sa njihovih lica.Tražim ljubav ne bih li je pronašla u ljudima!?
Svi su užurbani, nemaju vremena, ne idu u korak jedni s drugima. Svako priča neku svoju priču. Zapravo nitko nikoga ne čuje, nitko nikoga odistinski ne vidi.
Rijetki su primjeri gdje s osmijehom idu ljudi kroz taj lijepi grad.
Prepun zelenila i lagani povjetarac njiše olistalo drveće. Djeca trčkaraju i pozivaju odrasle na igru.
Odrasli samo idu kao da po određenoj tački kretanja korake praviti treba.
Nema improvizacije ni osjećaja, samo bezlične emocije. Bez boje bez ljubavi.
Ili su je dobro skrili? Pa ne žele da je drugi vide?
Tražim ljubav ne bi li je pronašla.
No, ona se igra žmirke poput djeteta.
Dobro se skrila i ne želi izaći van.
Što i da izađe kad je ljudi toliko puta odjave sa njihovih adresa?!
Iznova je poštar (život) pošalje, pismo stigne na adresu i završi u pepelu.
Onda se sjetim feniksa i kako se podiže iz pepela. Pa iskreno vjerujem da će tako i ljubav da se pojavi. Ljubav je oko nas u svakom kutku svijeta u kome živimo.
Ipak kao da su ljudi roboti postali. Kao da im neko emocije u misli programirao.
Pa se ponašaju po naređenju. Ako umiju ili smiju ljubav pokažu?
Ako im zabrane ljubav izostane?!Pa u skladu s tim se i ponašaju.
Danas je virtualni svijet mehanizovao osjećaje.
Na slikama programirani osmijesi i sreća koja sa druge strane fotografije (u stvarnom svijetu)
izgleda drugačije.
Tako je lako ljubav biti, tako je lako voljeti, zašto uvijek ljudi vole zakomplikovati?
Kad se pojavi monotonija ponavljanja dana, i sve sitnice (koje ljubav grade i čuvaju) nestanu
onda lijepi osjećaji daleko putuju.
Nije ljubav samo kad se voli dvoje ljudi, kad se voli dijete, porodica, prijatelji i ostali dragi ljudi ne ona je mnogo više svijete!
Ona je tok vode, ljepote prirode, vjetar što vam kosu zamrsi. Ona je empatija, simpatija, čuvarka naših tananih osjećanja. Ljubav nije trenutno osjećanje, ne ona znači trajanje. Ljubav je kiša, snijeg i sunce, sve ono što nam osmijeh donese, što nas na putovanja šalje. Kad ljubav osjećamo naš brod plovi dalje. Ljubav je kad nekog pustiš da ode, kad vidiš da ne ide. Ona nije ropstvo ona je sloboda.
Ona nije riječ koju ćeš nekom reći, ni ono Volim te. Jer šta Volim te znači, ako to ne živite?
Ako jedno drugo za sve krivite, a stvarnu sliku ne vidite?
Već onu koju sami projektujete!
Ljubav nije kad prođete pored djeteta koje plače, pored čovjeka koji dom nema.
Kad se pretvarate da sve to ne vidite, a krajičkom oka zapažate.
Osjeti ljubav prema svijetu oko tebe, prvo zavoli sebe!
Osjeti ljubav prema sebi, jer šta vrijedi ako želiš da te neko voli a sam/a sebe ne voliš?
I znam da lako nije da ponekad poželiš odustati i odlutati, biti u tišini, negdje u daljini.
Ne dozvoli da ti osjećaji vladaju tobom, jer upravo dok sebe sažaljevate, možda ljubav propuštate?
I znam ponekad dođe vrijeme umor čovjeka savlada kad dođu sumnje umjesto nada.
Kažem ti vjeruj tada kao što nisi nikada. Izađi vani, prestani se od ljudi i ljubavi kriti.
I tako dok kroz grad prođoh do zaključka dođoh.
Lubavi ima u svima, ponekad se skrije. Kad mislite da je ljuta na vas, zapravo nije.
Ona samo želi da je onaj koji žmuri nađe, pa će iz nekog kutka vani da izađe.
Kad ti što žmiriš otvoriš oči, znaj da ljubav će doći.
Poruka posta: Živi ljubav i ljubav ćeš biti! Treba je samo osjetiti pod prstima, u kosi, u zagrljaju.
Osjetiti je u ljudima, u čudima u svemu oko nas. Ljubav postoji i upravo putuje do vas!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

Zamisli

U skerletu od ljubavi