Ti i ja smo vatrene ptice

Ti i ja smo vatrene ptice.

Pokidane žice što se sastave dodirom naših dlanova.

Tad nema tremola, gitara ljubav svira.

Dva smo feniksa, danju se skrivamo, noću svjetlost donosimo.

Ti i ja smo žeđ nježnosti u pustinji.

Ulični svirači što plešu.

Ogledala smo sreće i pisci po ulicama što crtaju kredama u boji.

Obale smo daleke morem vezane.

Čitaj mi sa usana, vidi u mojim očima, ljepotu sutona.

Ptico vatrena.

Skriven si u vremenu vitezova.

Sinoć sam putovala, jutros sam bila tamo gdje pjevaju ptice na prozorima.

Odškrinula sam tvoje prozore i ostavila ti školjku da čuješ more.

I nije to bio povjetarac na licu tvome. 

To sam ti ja lice milovala.

To sam ti ja ruke dodirnula.

To sam te ja zagrlila i toplinu tvog zagrljaja sačuvala.

Otvorila sam teke i pisala retke o tome kako su vatrene ptice rjetke.

Onda sam od slova i snova pravila krila tebi i meni voljeni.

Ostavila sam ti krila u ormar, pusti ih da lete.

Letjeće do mene.

U nebeskoj sferi noćnog neba, zvjezde trepere i otvaraju kofere iz kojih izlazi odjeća.

Jesam li ti rekla da si mi sreća. 

Plešimo, kroz sazvježđa do Magellanovog oblaka.

Ptico vatrena.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay