Platna od stakla

Sanjam.

Grad Prag i lavirint ogledala.

Iskrivljene slike i realni otisci.

Ti i ja smo stranci u ovom gradu.

Budna.

Opet sam bježala vremeplovom matriksa.

Lutala hodnicima sa druge strane pogleda.

Koja je moja strana priče ako ruka lavirint ogledala dodiruje.

Ovdje sam.... da li me neko čuje?

Polusan ... polubudna vila izlazi iz kruga i pleše sama.

U sobi lavirinta sa ogledalima.

Slobodna.

Ostavljam ti poruke na staklu ogledala i prolazim kroz naučnu fantastiku tvog pogleda.

U zatvorenim prostorima, ogledala su vrata.

Otvaram vrata i tražim kartu koja vodi iz lavirnita.

Ostavljene zagonetke rješavam dok hodam.

Jedan grad izgrađen od stakla u kom smo stranci koji se znaju odavno.

Prolazi li toplina dodira kroz ogledala?

Jer sa ove strane osjećam da u tvom svijetu postoje skrivene odaje.

Čuvaš ih kao blago tvoje duše.

Ne govoriš o njima ni platnima od stakla.

Gledamo u noćno nebo koje je umjetničko djelo.

U matriksu smo kao dva glumca što čitaju tekst dok hodaju kroz odaje ogledala.

S tvoje strane pogleda je li svijet od leda?

S moje strane pogleda  je li svijet od meda.

Je li kod tebe zima, ima li proljeća.

Ili je ovo sve muzej iluzija?

Ostavljeni izložbeni eksponati odmaštanih ljubavi.

Ostavljene sekvence vremena u susretu dva pogleda.

Zovem te u odrazu mog lika u ogledalu odrazi su ti koji govore.

Osjetiš li sa druge strane priče kako ljubav dodiruje.

Znam da u tebi sve u ljubav vjeruje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay