Ples ljubavi

Treba mi dah, tvog daha.

Treba mi dan, bez straha.

Treba mi da se tvoja hrabrost upije u  moje pore i smiri nemirno more u meni.

Treba mi da izađem iz svijeta pantomime i izgovorim tvoje ime.

Treba mi da vratiš nas kroz vremenske mašine.

Da ljubav priča riječima u svijetu tišine.

Da ubacim dvije-tri kovanice, okrenem broj i pozovem te iz telefonske govornice.

Dok u daljini svira tango za nas.

Mogu li ples ljubavi plesati tvoj i moj glas?

Reci mi, šetaš li još onim prostranstvima sa cvjećem koje raste u divljni.

Putuješ u dan kad smo se sreli.

Hoćeš li se sjetiti kad se voz zaustavi pored polja Toscane?

Da su nam ruke još uvijek dodirima povezane.

Tu sam s druge strane slušalice na uglu ulice.

Pričaj mi, jesu već procvjetali suncokreti.

Avgust je... 

Sad su sva polja zelena i žuta boja.

Noću pišeš pisma pored tvog prozora.

Smiješ se s druge strane slušalice iz neke daleke ulice.

Crtaš moj lik.

I dalje si odmetnuti umjetnik.

Noćima ne spavaš linije crtaš i tako se sjećaš.

Tako me pored sebe osjećaš.

Sanjar si u revoluciji ljubavi.

Slikaš liriku i negdje u džepu svog sjećanja u akvarijumu držiš romantiku.

Izrađuješ mehaničke ptice, a imaš tako pitomo srce.

Zoveš me filozofom i to naglasiš apostrofom.

Kažeš mi da lječim riječima koje pišem.

Treba mi da sam pored tebe između redova knjiga.

I da se naše oči traže kroz police do tražimo djela književnika.

Daj da se nađemo ovaj put na odjelu naučne fantastike.

Prepoznaćeš me po tom što uvijek nosim patike.

Ističe vrijeme poziva.

Upijam eho tvog glasa.

Kontrabas negdje talasa i tangu govori.

Ples ljubavi plešu glasovi.

Imaš me kao prste pod žicama.

Treba mi da pogledaš kroz tvoj prozor dolje prema ulici.

Tu sam u telefonskoj govornici.

Dođi pa me zagrli.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay