Da li još kao bedževe ljubav zakačiš na tregere?

Šetaš li stazama, gdje smo nekad znali ti i ja proći.

Slušaš li noći?

I šta ti kažu?

Pričaju sa tobom o meni. 

Izvlače pismo iz stare kutije. 

Čitaš ga.

Ti ne čitaš, ti ga napamet znaš. 

Gdje su zarezi i tačke. 

Gdje sam ti ljubav utisnula slovima.

Znaš u kom djelu pisma sam te zagrlila.

Tvoja kosa što nestašno stoji i ti pogledi tvoji.

Ta dva oka duboka kao Tihi okean.

Tih si baš poput okeana, otporan srcem burama.

Oblače ti što sunce donosiš, da li još kao bedževe ljubav zakačiš na tregere.

Da li čežnje imaju svoje postere?

Mjesečino vječnosti besane su tvoje noći.

Pjesmo, što melodija postaješ, nedostaješ.

Vjetre što kroz Sunčev spektar šalješ pisma, da li znaš da ih čitam.

Balado ispjevana sa mojih usana, pjevaju  tvoju pjesmu zaljubljeni.

U srcu si, u srcu si meni.

Oblaku sneni, vjetru voljeni.

Još nosim tvoje džempere i idem kroz vinograde Toscane.

Još čitam knjige koje sam uz tebe zavoljela.

Ponoć se u tvome laku noć ogleda.

Zažmirim i čujem ti glas kako putuje kroz vjetrove.

Idu pjesme na radiju, čuješ ih tamo na tvojoj strani ogledala.

Sinoć sam onaj naš film gledala.

Još uvijek sam kao Bosonoga.

Oblače, zagrli me jače, zagrli me dok gledaš u daljine.

Šapni mi ime da ga vjetar donese.

Da mi zamrsi kose i ostavi trag tvog dodira.

Tihano sunce sam tvoje.

Stihovano moje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay