Kad pustinja postane ljubav i sloboda

Idemo nekim putevima koji su odavno postali zaboravljeni.

Njegova rana je prilično zarasla i infekciju smo uspjeli zaustaviti.

Lakše mi je što je uz mene i zna da je supstanca dio mene i da sam karika koja nedostaje da bi mogli vladati pustopoljinom.

Borila sam se sama, djelila sam svoju tajnu samo sa ovom pustinjom oko čovjeka.

Napustili smo laboratoriju sa opremom koja je potrebna da bi deaktivirali supstancu.

Znamo da nas traže i da smo u opasnosti. Oktiveno je ko sam.

Taj teret koji sam nosila na leđima polako ide prema svom rješenju.

Kroz nekoliko dana biću slobodna i ja i prijatelji koji su prošli isto.

Saznala sam da postoji čovjek koji je bio jedan od važnih saradnika i zna moje roditelje. 

Ako neko zna kako da nam pomogne onda je to on.

Prošli smo veći dio puta i nadomak smo cilja.

Kucamo na vrata i otvaraju se. prilika  starijeg čovjeka nas gleda sa osmijehom. 

Zna ko sam i zašto sam tu.

Stigla si.

Uđite. Nemamo mnogo vremena prije nego nas pronađu, a potrebno nam je nekoliko dana da riješimo problem.

Njegova kuća izgleda obično ali je zapravo maskirana laboratorija. Veliki je mislilac i naučnik.

Nakon ručka krećemo odmah na posao. Vadim materijal koji sam ponjela. 

Hrpa papira i posebna oprema koju sam čuvala u svojoj sobi. Uzimala sam dio po dio kako ne bi primjetili.

Ostali prijatelji dolaze večeras i trebaće mu pet dana da iz svih nas izvuče ili blokira u nama supstancu.

Radi bez prestanka. Piše jednačine i proračune. Izvodi hemijske eksperimente i svaki put oni završe sa eksplozijom. to govori d a rješenje još uvijek nije sigurno.

On je uz mene. Ne obraća pažnju na ranu koja ga još boli. Biće sve u redu. Osjetim to.

Riješiće se problem koji nam je svima opasnost.

Nije lako kada znaš da si vatra koja razara svijet.

Razumijem te. Ne misli sad o tome. Misli kako će on pronaći način da rješi sve ove formule koje pišete.

Negdje prije ponoći čuje su kucanje na vratima.

Oprezni smo jer možda su nas već pronašli.

Sreća tu su moji prijatelji, ljudi koji razumiju i znaju kako mi je.

Ono ne znaju mnogo, čak gotovo ništa o stranoj tečnosti koja im je u organizmu.

Nisu svjesni koliko je opasna. Ne samo po naša bića, već i po  svijet.

Malo smo spavali te četiri noći. radii smo do rua snaga. 

Postali smo kao roboti koji ne jedu i ne piju već samo pišu nizove brojeva i slova.

Konačno je jedan eksperiment izdržao da ne dođe do eksplozije.

Sjedamo svi na stolice. On me drži za ruku.

Znači mi njegova podrška.

Vrijeme je kaže naučnik da izađeš iz sobe.Trebam ih povezati sa supstancom koja ima snagu da deaktivira djelovanje one koja je u njima.

Ne mog biti siguran kakva će biti reakcija.

Ubrizgava nam tečnost koju smo proizveli za samo enkoliko dana. Ona koja je u nama osmišljvana je godinama.Da li ova ima snagu zaustaviti djelovanje to ćemo uskoro vidjeti.

Svima nam se pomalo spava. Osjetimo kako se u nama spajaju vara i voda. 

I kako se u našim bićima vodi borba. 

Kako bi tek izgledalo da su nas spojili i pustili da pustinja postane tek trag nekadašnje pustinje.

Prolaze sati obliva ans znoj, hvata nas jeza. Lomi se  sve u nama. Ako dođe do eksplozije više nećmo biti isti. A ospanost će i dalje biti tu.

Nakon 24 sata budim se iz polusna.

Osjetim koliko mi je organizam iscrpljen od borbe koju je vodio.

Vrata se otvaraju ulazi naučnik i on je tu. Prilazi mi i podiže me sa stolice.

Iscrpljena si i ti i tvoji prijatelji.

Biće dobro, govori naučnik.

Uspjeli smo. Sva mjerenja su pokazala da je supstanca deativirana. Ostali su sitni tragovi. 

Ponekad ćete imati reakcije. Ali ste konačno slobodni ljudi.

Smijemo se od sreće jer konačno nismo oni ... nisam ona koja može razoriti svijet.

Spasili smo ga.

Jesu li nas pronašli?

Ne brinite snage otpora su ih zaustavile na vrijeme.

Hvala vam anučniče. Ne znam kako da vam se zahvalimo.

Ne brinite djeco. Idite u pustinju i gradite svijet. Meni veća zahvlanost od tog ne treba.

Tog dana smo vidjeli naučnika i otada se nismo sreli.

Prošlo je pet godina. Pustinja polako dobija boje i vraćaju se ljudi.

Nas dvoje smo na čelu pokreta koji brine o izgradnji. Održali smo svoje obećanje i gradimo svijet.

Oko čovjeka nisu više puste daljine sad su tu blizine i priroda koja raste.

Ljubav i sloboda koju živimo.

Ovo je peti i završni dio priče: Oko čovjeka puste daljine.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay