Kaži šta osjećaš

Grad br: 35, jedna stanica i drugačiji svijet.

Ljudi umiju da se smiju i govore kad vole.

Ne bježe od ravnoteže i osjećanja.

Gledaju se u oči kad govore.

Gledam vozove kako prolaze.

U odjelu astronauta uobičajena ruta puta.

Pitaju me da li bi reći htjela šta je ispod odjela.

Ispod slojeva i krojeva od kojih sam spojena.

Ja sam žena.

Iz vatre iskovana, ranjena i voljena.

Sazvježđe imam u očima.

Stanujem u radio stanici Svemirskih frekvencija.

Meni je ljubav esencija.

U sebi čuvam metafore čarolije.

Kreacija sam nježnosti.

Iz harmonije nutrine izviru oči mile.

Još juče tu su suze bile.

Izlila sam ih u slova.

Ja sam potka od snova.

Ja sam dijete vjetrova.

Neznana i rođena iz dana.

Nesvakidšanje čudnovata... mjerim vrijeme bez sata.

Ja sam tango i romantika.

Strast i čežnja.

Kreativna zagonetka.

Virtuozno poetična i maštovito osjećajna.

Slobodna i jednostavna.

Da li sam stvarna... pitaju.

A ženu u odjelu astronauta gledaju.

Ja putujem kroz vrjeme, ostavljam ti šeme zagrljaja.

Ljubav krojim osmijehom svojim.

Dijete u sebi njegujem... u bezuslovnu ljubav, vjerujem.

I odgovori mi da li su stvarni moji dodiri i da li su kao Svemiri?

Da li ih osjetiš da ti kožu naježe?

Ja sam od onih što ostaju i nikad, ali nikad ne bježe.

Ni kad je najteže.

Sve to i još više ispod odjela u meni postoji.

Imaju li hrabrost da prema meni krenu koraci tvoji?

I da čovjek poput tebe voli jednu ženu u Svemirskom odjelu.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzea sa sajta Pixabay