Pleši i slušaj muziku

Jesmo li zaboravili kako se pleše? 

Slušamo li muziku, čujemo li pjesme?

Pokreće li nas ritam koji osjetimo?

Osjećamo li?

Zaustavljam pitanja.

Stojim na stanici odgovora i plešem.

Dušom osjetim svaki takt melodije, riječi pjesme postaju slike.

Na stanici odgovora ne vidim putnike.

Vidim ljude koji stoje i gledaju ponekad ljevo, ponekad desno. 

Počnu da plešu i stanu.

Na sceni gitara, bubnjevi, pjesme rock vremena. 

Sedamdeste se prelivaju u osamdesete. 

To je bilo vrijeme muzike i umjetnosti.

Danas, reći ću rijetko čujem pjesmu i muziku da prostruji kroz damare.

Jesu li ljudi toliko puta slušali pjesme da u njima ne pronalaze ljepotu.

Dašak nade da muzika još nije sve rekla.

Da negdje u nekoj prostoriji (izolovanoj da ne prodire zvuk vani) sviraju mladi ljudi.

Da iz ljubavi prema voljenoj sjednu i napišu stihove.

Da u toj ljepoti ljubavi perom kao sidrom daju brodu vjetar da plovi.

Zaboravili su ljudi kako se pleše.

Zaboravili su pustiti radio i zaplesati, pjevati u svojim domovima.

Stojim na stanici a muzika pokreće moje patike, one sam prave korake.

Plešem i dišem.

Treba muzike čovjeku u vremenu koje ni samo ne zna gdje putuje.

Treba čovjeku smijeha.

Zatvore se unutar domova, dok vani sviraju pjesme što su nekad bile tu dok grliš osobu koju voliš.

Kao su samo pjesme vraćale u te trenutke.

Iznova ih prolaziš.

Muzika je vremenska mašina.

Poluprazni koncerti, galerije i pozorišta.

Jesu li, a jesu ljudi robovi savremenog vremena.

Ekrani se listaju umjesto stranica knjiga.

Prazne su biblioteke a na policama stoje svjetovi koje možeš otkriti čitajući.

Tako se nekad putovalo i maštalo.

Ideš autobusom i čitaš pola knjige dok ne stigneš  tamo gdje putuješ.

Drugu polovinu čitaš kad se vraćaš kući.

Čekaš da pročitaš knjige da ideš po sljedeće. Listaš stranice slikaš u mislima likove, pejzaže.

Danas, e danas se slike gledaju, i tek ponekad zapisane misli pisca čitaju.

Danas se sluša muzika sa sasvim drugim ehom iz zvučnika.

Danas, u vremenu koje tehnologijom ide naprijed  kjudi kao da prave korake unazad.

Znaš, mislim da bi voljeli da se vrate u vrijeme prije.

Muzika je vremenska mašina kojom možemo putovati.

Pleši i osjeti ono što osjećaš.

Reci voljenoj osobi da je voliš.

Ne samo riječima, već i djelima.

I ne zaboravi da su tvoje pjesme, tvoji snovi.

Autor teksta: Milena Vujinović