Kad zvjezde šapuću poeziju

Čuješ li me pišče ti što pišeš moju priču.

Baš znaš zapetljati ove stranice kojim putujem.

Prošlo je nekoliko mjeseci u kojim se mnogo toga promjenilo.

Ostala sam ovdje iako su mnogi otišli izvan grada.

Prijatelje posjetim rijetko.

Nije sigurno ići ulicama kao onda kad ste me upoznali.

Od one noći nisam vidjela stranca sa ružama od papira.

Pisac priče je čuo da sam vam rekla da mi se taj romantični dio priče baš i ne sviđa.

Sakrio ga je na nekim stranicama koje tek dolaze.

Znam ja to, pisac misli da zna svoje likove a zaboravlja da i mi njega znamo.

Samo pogledajte... mislim pročitajte gdje me u ovom djelu knjige vodi pisac.

Svici... gledam ih večeras. 

Gledala sam ih i sinoć. 

Još malo će ponoć. 

Novi dan stupa na scenu.

U tim trenucima divim se svicima. 

Oni lete i svijetle za svijet.

Za svijet koji opstaje i za ljude koji ne odustaju.

Pozdravljam svice, idem dugom i uzanom stazom, slušam zvijezde kako šapuću noći poeziju.

Gotovo ih čujem kako se smiju.

Možeš li slikati očima sve slike u tebi?

Možeš li pisati po sutonima i da neko čita tvoje poruke gledajući u nebo. 

Možeš li ukrasti riječi sa ekrana i staviti ih u mreže. 

Pustiti kao leptire da nečiju dušu miluju.

Sjedim na pješčanim tragovima negdje između sutona i izlaska mjeseca.

Pronalazim teglu u njoj sijalice... slične kao one u mojoj sobi.

Zamišljam da je sve onako kako slikam u svojim mislima.

Da mogu izvaditi iz džepova mrve koje sam skupljala svih ovih mjeseci i da će te mrve kad se spoje izgraditi svijet.

Sjedim i držim teglu u rukama... zagledana u daljinu i ljepotu dana koji boji nebo i čeka noć da joj preda ključeve odaja u kojim smo zaključani.

Osjetim lagani povjetarac i kao da je neko tu. 

Pogledam sa moje ljeve strane na pjesku ostavljena ruža od papira.

Okrećem se nigdje nikoga nema na vidiku. 

Kako je moguće nakon svih mjeseci da se pojavi ruža od papira. 

Znam da je i on blizu. 

Pogađate zar ne, pisac me čuo. 

Samo što je brzo dopisao stranice da me iznenadi.

Pitala bih ja pisca da živi na ovim stranicama.

Sad će opet nešto zakomlikovati dok se ne sretnemo stranac i ja.

Ipak meni su misli usmjerene prema tome da vratim djeci, prijateljima i svim ljudima svijet koji vole.

Sunce šalje odsjaje po pjesku, svici izlaze iz tegle.

Suton koji nije promjenio svoju ljepotu iako se svijet promjenio. 

Gledam ga i postojim u tom trenutku držim ružu od papira u ruci

Osjetim kako je neko blizu mene.

Čuejm iz knjige kako se pisac smije.

Dobro, predajem se zavoljela sam romantični dio koji uvijek dopišeš.

Osmejhnem se i ja i viidm tog stranca koji nije stranac. 

Vidim čuvaš ružu od papira. 

Sreli smo se opet mlada damo. 

Nisam...

O da, zaboravio sam da si ti odmetnik da nisi dama.

Boje sa našeg lica oslikane linije temperama nestaju polako kao da ih suton briše.

Svici lete oko nas. Podsjećaju me na sijalice iz one moej sobe iz ona četiri zida.

Samo što sam sad slobodna, izvan zidova i što dišem ljepotu večeri i čuda oko nas u svijetu koji je drugačiji.

Pitala bih te nešto.

Izvoli...

Ako ti pretvoriš ružu od papira u stvarnu ružu i to sve sa jednim dahom ljubavi.

Možemo li našim dahom ljubavi slomljeni svijet sastaviti?

Čekm odgovor od stranca, a u međuvremnu odašiljem misli osobi koja sve riječi piše a ja govorim.

Pišče, ti baš otišao u romantiku.

Dobro, čekaj dok ja budem pisala svoj roman pa ćeš ti vidjeti koje ću ti puteve rečenicama napsiati.

Nastavlja pisac da se smije dok za pisaćom mašinom otkucava maštu i ispija ko zna koju po redu kafu.

Jer on ne spava noćima, on samo piše, da nekad ne znam postoji li san kod pisaca.

Ili su njihovi snovi ispisani listovi...

Tok misli mi prekida odgovor koji čekam.

Možemo odmetnice dahom ljubavi svijet spasiti. 

Udahnuti mu život, naučiti da prohoda, hraniti ga ljubavi i zagrliti kad treba.

On ne može bez nas, mi ne možemo bez njega.

Svijet treba našu snagu, ljubav, naše ruke i da vjerujemo u jedni drugima.

Samo tako možemo opstati zajedno jer sami, ne možemo letjeti naša krila trebaju vjetrove svijeta.

Krila svijeta trebaju naš let.

Svici te sijalice prirode prave krugove i slete nam na dlanove.

Naslanjam glavu na rame čovjeku koji nije stranac, koji nikad nije ni bio stranac.

On uzima moju ruku i gledamo suton, gledamo nadu koja se rađa ove večeri i koja će donijeti novi dan.

Da samo ljubavlju svijet može biti sačuvan.

Tako izgleda noć u kojoj zvjezde šapuću poeziju, noć u kojoj tempere sa lica nestaju a samo ruže od papira stvarne postaju.

Ovo je drugi i završni dio priče... Stranac i ruža od papira.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sjata: Pixabay