Sviraj na gitari ljubav i dobrotu

Odlutaj mislima negdje kad osjetiš da stvarni svijet ne razumije.

Kad te ne vide odistinski onako kakva osoba jesi.

I pusti samo pusti da misle da si jedno povučeno biće koje ne vidi ono što oni misle da su sakrili.

Ti ćeš u sbei znati više nego što oni mogu zamsiliti.

Čitala je te riječi u knjizi koju je dobila na dar.

Vani je noć već odavno stigla. 

Gledala je kroz prozor i vidjela kako pročitane riječi šetaju ulicama. 

Te pročitane riječi bile su ljudi.

Uzela je svoju gitaru počela je da svira i odlutala je daleko.

Dalje od obale na kojoj je živjela.

U njenoj kosi koja je sezala preko leđa... koja je bila poput slapova nalazila se njena snaga.

Kad god je htjela da joj ne vide oči kosom bi ih sakrivala.

Često je u ulici svirala.

Slušala je ljude kako govore, tražila je u njihovim dijalozima monologe svog bića.

Već tada je znala da ne pripada kalupima i da sve u njoj govori da je ona ono što ljudi ne razumiju.

Niti će nekad razumjeti zašto ona živi onako kako živi.

Nije ni htjela da je razumiju da je potapšu po ramenu i kažu... 

znaš, svijet je takav.

Za ljude poput tebe nije baš pravedan.

A ti ne voliš nepravdu.

Previše se ističeš iako si povučena.

To ljudi ne mogu da shvate.

A za sve te ljude, za svijet koji ne razumije ona svira.

Ta dobrota u njoj je nešto što vodi prste po žicama.

Ona ljubav akordima šalje za druge.

Zatvorila bi oči i dozvolila sebi taj jedan trenutak u kom izmašta da svijet oprašta to što si drugačiji.

A ta riječ drugačija... parala bi krila leptira kog je zatvorenih očiju vidjela.

I bilo je ljepo tako da zatvorenih očiju dok svira vidi jednu sasvim ljepšu sliku.

Kad bi otvorila oči ta slika bi se iskrivila i postala bi realnost u kojpj ona i dalje svira gitaru ali svijet izgleda kao krila leptira koja su povrijeđena.

Nekad bi sve to pripisala tome što su ljudi usamljeni, ostavljeni i  što su se negdje izgubili u svojim čekanjima.

Osjetila bi da njena muzika ipak dotakne poneku dušu da rodi nadu u tim očima što gledaju ulice u kojim ona svira.

I vidjela bi kako se obnavljaju krila leptira.

Tada bi se nasmijala onako krajičkom usne.

I tada baš u tom trenutku napisala bi najljepše pjesme.

Umjela je da stvori melodiju dok stihovi dolaze i svirala bi novu pjsmu kao da je svira već godinama.

Pjesmu koju ljudi ne znaju jer nikad je nisu čuli.

Ni preko radija, na gramofonu ili na Tv.

Ona je slala djela svog bića... pretočila bih u ljubav a ljudi su samo prolazili.

Tek poneko bi zastao i stavio novčić u futrolu od gitare.

Te iste novčiće kad se završi njena svirka ona će staviti u jednu pregradu u svom domu.

Krajem mjeseca će poslati djeci i ljudima koji nemaju dom.

Drugačija, rekli ste.

O da... bila je drugačija ali ne onako kako su je ljudi vidjeli, već drugačija zato jer je nju boljela svaka suza djeteta.

Jedna osoba je znala za to. 

I to ne bi znao ni on da svaki mjesec nije preuzimao u poštarskom sandučetu kovertu u kojoj su se nalazili ti novčići i slao ih na naznačenu adresu.

Upravo on mi je ispričao priču o djevojci koja svira gitaru tako da ti dušu miluje.

Samo što rijetko ko odistinski to čuje.

Rekao mi je da mu je ona pomogla kad nikog nije bilo, kad su se svi njegovi prijatelji pri nevoljama povukli i pravili se da ga ne znaju kad ga sretnu na ulici.

Sjedio sam jednog dana sam za stolom i gledao u svoje dlanove izbrazadane od žuljeva.

Skupljao sam plastične flaše da bih preživio dane.

Sjela je za moj sto sa gitarom.

I počela da svira i pjeva pjesmu.

Podigao sam glavu skrenuo pogled sa mojih dlanova i u trenutku samo mislio da vidim anđela pred sobom.

Pjesma koju je ona svirala bila je ista ona koju sam slušao svake noći gledajući prema nebu dok sam se molio da se pojavi neko ko će me razumjeti.

Neko ko neće otići kad čuje moju priču.

Pogledala me očima djeteta i očima djevojke koja ti pruži ruke i bez riječi razumije.

Tog trenutka znao sam, moj život se mjenja.

U riječima koje je izgovarala mogao si osjetiti mir i da svaki nemir koji vlada mojim bićem odlazi sa kišom kad se pojavi sunce.

Sunce koje ti obasja lice i dušu.

Sunce koje te izvuče iz tame i osame i da ti razlog koji ti vraća volju za životom.

Tako sam postao njena osoba od povjerenja.

Nije ona to tražila, ne... bila je previše skromna.

To sam joj obećao nakon svega što je učinila za mene.

Danas... kad sam svoj čovjek kad je moja prošlost postala samo zapisani redovi knjige... o njoj pričam kao o dobrom anđelu koji me je zagrlio kad su svi otišli. 

Jer su se bojali reći da ne žele biti pored mene.

Da se stide čovjeka kog su prepustili ulici, čovjeka kog su izdali.

I ostavili da živi bez igdje ičega.

Nisam bio kriv, ali osim nje niko nije vjerovao u to.

Zahvalnost je ono što sam osjećao prema tom divnom biću.

I danas kad je rijetko sretnem njene oči i muzika vraćaju nadu.

I ne... ne mogu ljudi razumjeti nekog kao što je ona.

Onda kažu drugačija je.

Ne saslušaju njene riječi, njenu muziku i ne pruže poput nje ruku čovjeku.

To je ona... ona koja sa svojih dlanova pusti leptira slomljenih krila i ta krila zarastu.

Jer ona... složićete se sa mnom nije sa naše planete.

A čak i da jeste ljubav u njoj dobrotu daruje za svakog čovjeka kog sretne.

Evo me sad upravo nosim kovertu na sljedeću adresu koju mi je napisala.

A ona svira negdje i sluša ljude šta govore i opet će ove noći uzeti novčiće iz futrole. 

Staviti ih u kovertu i krajem mjeseca poslati na novu adresu.

I nekom poput mene udahnuti ljubav prema životu.

Zato kad je vidite da svira slušajte svaku notu, svaki akord i riječ koju u pjesmi pjeva... negdje tamo na ulicama Banjaluke i Sarajeva.

Djevojka sa kosom poput slapova ljubav daruje i svim srcem u dobrotu svijeta vjeruje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Jedna prča koja je napisana u trenutku koja se slagala riječima.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay