Stranac i ruža od papira

Živim ovdje, ovdje gdje je vama koji čitate ovaj grad nepoznato mjesto.

Nikad niste čuli za grad u kom se nalazim.

Za više podataka pitajte pisca koji piše moj i ostale likove ove priče.

Sad ćete čitati redove koje je pisac osmislio i slažem se  sa svim napisanim.

Dobro, ne baš sa svim, ali zbog ljepše kulminacije cijele priče pojavljuje se i jedan romantični dio.

Već neko vrijeme ne izlazim iz ovog djela.

Vani je sve isto za neke ljude. 

Ja vidim drugačiju sliku.

Sjećanja na protekle dane kao da su raspršena i vežu se za prašninu od, dima u vatrama sjećanja koje dogorjevaju.

Gledam se u ogledalo tempere na mom licu i ruža u ruci.

U mojim očima boje Azurne obale samo su neke slike ostale. 

Um se ne želi sjećati, oči žele vidjeti.

Gdje si skriven ti... onaj koji ružu od papira, dahom ljubavi u pravu ružu pretvori.

Tebi džentlmenu.

Umivam lice, boja ostaje, u sobi je previše svjetla. 

Ove sijalice nisu bile prije ovdje. 

Da tog se sjećam, te sijalice su jedini bljesak mojih dana koje ovdje provodim.

Izaći ću vani i zagrliću sve ono što je ostalo od svijeta koji sam znala.

U tom zagrljaju da sačuvam one mrve iz kojih ću složiti neki novi svijet u kom će neka nova djeca trčati ovim ulicama u bezbrižnoj igri.

Ne znam ko je bojio temperama moje lice i kakvu je sliku želio naslikati.

Ko je neznani džentlmen koji mi je poklonio ružu.

Stajala sam ispred ove zgrade i on je samo došao sa kapuljačom na glavi i pruživši ruku prema meni rekao ovo je za tebe.

U magli od dima izgledao je kao neki mađioničar koji iz džepa izvuče ružu od papira i jednim dahom je pretvori u stvarnu ružu... ružu koju držim u rukama.

A onda iluzijom nestane i ostavi mi zagonetku koju trebam odgonetnuti.

Nekad se  skupim u ova četiri hladna zida u jednoj prostoriji u kojoj spavam, sanjam, objedujem u ova četiri zida u kojim stanujem.

Odem jednom sedmično do grada i posjetim  drage prijatelje.

Oni su nastavili dalje kao da se ništa ne događa, kao da ne žele vidjeti ono što je očigledno.

Danas će me vidjeti sa bojama na licu. Bojama koje voda ne može obrisati.

Idem ulicom prema  prijateljima koji sjede u obližnjem parku. 

Šta da im kažem.

Da sam se probudila ovog jutra i pogledala u ogledalo, a tempere su bile na mom licu i imala sam ružu u rukama.

Ne znam ništa osim toga da mi ju je poklonio mladić koji je imao kapuljaču i čije lice nisam vidjela.

Kako da oni vjeruju u moju priču u koju ni sama ne vjerujem.

Gledaju me u čudu, pitaju otkad sam to ja postala slikar... umjetnik.

Nasmijem se i ispričam im onako kako sam i vama u prethodnim redovima napisala.

To je istina, a istinu uvijek govorim.

Zato sam ovdje gdje jesam u zoni ljudi koji vide svijet u njegovom stvarnom obliku.

Veče je, vrijeme je da se vratim u svoja četiri zida. Pozdravljam  se sa prijateljima i udaljavam se od centra grada. Oni su sve dalje a moji zidovi su sve bliže.

U mislima  se slike sastavljaju i taman kad sam na korak da ih spojim u jednu sliku preda mnom se pojavi džentlmen sa kapuljačom.

To ste vi izašli iz mojih misli i stali pred mene.

Govorim svom umu... ovo je baš bilo brzo. 

Ili se neko šali sa mnom?

Nešto ste rekli?

To ja nešto za sebe o ljepoti ove večeri naglas razmišljam.

Vi ste džentlmen sa ružom?

Ako vi tako kažete mlada damo.

Nisam dama.

Onda nisam ni ja džentlmen.

Možete li mi reći nešto više o ovim bojama na mom licu.

Naravno da mogu, samo za vaše dobro je bolje da ne znate.

Molim vas nemojte mi sa tim pričama sakrivati istinu.

A ja vas molim da mi ne persirate.

Dogovoreno, bez persiranja.

Zašto skrivate svoje lice ispod kapuljače?

Zbog ovog...

Rukama je spustio kapuljaču i otkrio svoje lice. 

Pomislila sam da ću vidjeti ožiljke, ali sam vidjela ono što i sama imam na licu.

I nemoj se zavaravati ovo nisu tempere ako si na to pomislila.

Neće ih voda isprati sa lica. Vjeruj mi na riječ.

Sve sam pokušao i ne vrijedi već nekoliko mjeseci nosim kapuljaču.

Ko nam je nacrtao ove znakove na licu i šta oni predstavljaju?

Koliko sam uspio saznati ovo su posebne boje koje se sjedine sa kožom.

Nešto poput tetovaže?

Ne bih rekao. 

Ove boje koje ti i ja imamo na sebi nestaće u određenom trenutku.

Pronašao sam trag koji vodi do poznate fabrike boja. 

Noćima sam bio skriven u skladištu i čuo sam neke priče.

O kojim mi naravno ne možeš više reći.

U pravu si. 

Brzo shvataš.

Ako smo u istoj poziciji oboje ne vidim razlog zašto mi ne bi rekao.

Nemoj mi samo reći da je to za moje dobro. 

Kao što vidiš... okreni se i pogledaj. 

Svijet odavno nije ni nalik onom koji smo znali.

Niko više nije siguran svi stojimo na rubu.

Ti si dama koju treba čuvati.

Rekla sam ti da nisam, ličim li ti ja na damu?

Znam, ko si, gdje si živjela prije ovog svega.

Išla si u najbolju školu, putovala, živjela u djelu grada u koji nisam mogao kročiti.

Dama si.

Džentlmenu, dama nije to što si rekao.

Kao mala sam se igrala sa dječacima u ulici.

Penjala sam se po drveću, brala trešnje sa drugarima, a onda bi smo bježali da nas ne bi uhvatili.

Ti me možda vidiš kao razmaženu djevojku koja je imala sve.

Ali vjeruj mi daleko sam od te slike u tvojim očima.

Znao sam te ponekad pratiti pogledom kad bi sjedila sa društvom u parku. 

Nisi me nikad primjetila, bila si previše zauzeta da bi vidjela jednog običnog mladića.

A ruža, zašto si meni darovao ružu?

Uvijek poklonim ružu dami, ali ti mi reče da nisi dama.

Tako da mi možeš vratiti ružu.

Izvoli pokloni je drugoj djevojci.

Šalio sam se.

U svakoj šali ima istine zar ne?

Htio sam vidjeti kako ćeš reagovati.

Zašto ja uopšte razgovaram sa tobom?

Možda zato što te zanimam.

Samouvjeren si ti previše.

Ti si mene pitala, ja sam samo odgovarao. Znači da te zanima sve o meni.

O tebi ne... zanima me šta se događa sa svijetom, sa mnom i sa ovim bojama na licu.

Noć se bliži, izvini me ali trebam da idem.

Možeš li sama, opasno je biti vani u ovo vrijeme.

Naravno da mogu sama.

Sretno onda sa svim.

I tebi...

Možda se sretnemo... rekao je.

Moguće.

Vratio je kapuljaču na glavu i stopio se sa noći.

Krenula sam svom domu u ona četiri zida koji ne razgovaraju.

Ipak, nisam mogla vjerovati potpunom strancu...

Kad malo bolje razmislim da li je on bio stranac...

Nastaviće se...

 Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay