Kad sretneš ono što srce traži...kaži
Otvori oči...
Ustani i razbudi se. Sanjao si je opet?
Ne možeš to skriti, pitaš se gdje bi mogla biti?
Zato sam ovdje po ko zna koji put.
Vraćam ti kaput, hvala ti...sinoć je bilo hladno.
Podigni roletne... polako.
Da...jutro je već odavno...
Ne možeš to skriti, pitaš se gdje bi mogla biti?
Zato sam ovdje po ko zna koji put.
Vraćam ti kaput, hvala ti...sinoć je bilo hladno.
Podigni roletne... polako.
Da...jutro je već odavno...
Još ti se spava, razumijem. I ja gledati noćne ptice umijem.
Volim te filmske maratone u kasne sate.
Prođi kroz sve prostorije, hodaj na prstima po podu, uđi u sobu.
Samo tiho, bez šapata i zvuka, sljedeće korake čitaj mi u očima.
Sjećaš se svakog ugla i gdje su stajale stvari, promijenili su raspored.
Ti znaš gdje se sve nalazi, samo dobro razmisli.
Zaboravi jutarnje navike, kafu i muziku na radiju.
Još uvijek vrtiš odgledani film u glavi, zaboravi...
Ugasi televizor, otvori prozor.
Volim te filmske maratone u kasne sate.
Prođi kroz sve prostorije, hodaj na prstima po podu, uđi u sobu.
Samo tiho, bez šapata i zvuka, sljedeće korake čitaj mi u očima.
Sjećaš se svakog ugla i gdje su stajale stvari, promijenili su raspored.
Ti znaš gdje se sve nalazi, samo dobro razmisli.
Zaboravi jutarnje navike, kafu i muziku na radiju.
Još uvijek vrtiš odgledani film u glavi, zaboravi...
Ugasi televizor, otvori prozor.
Vidiš taj prizor, izvan naših zidova svijet hoda.
Video program, animacije i ručno crtani, crteži.
Ljudi su slike u pokretu, na portretu svojih osjećanja.
Usmeni odgovori, pismeni razgovori kao u školi.
Uhodani sistemi, u smjeni i razmjeni svojih stanja i obećanja.
Naše pozicije na bilo kojoj slici su, u vezi sa prethodnom i narednom slikom.
Mi ljudi se krećemo nesmetano i nezavisno jedni od drugih.
Zamisli koliko je to misli. I kako se u tim razmacima među ljudima sve poima i prožima.
Ne shvataju te ljudi, znam, jer isti program imam.
Dok shvate i prihvate na početak se vrate. Budi u svom filmu.
Ne možemo mi ući u ekran njihovih vizura, pa ići po toj postavljenoj crti posmatrača.
Imati u rukama bocu od snova bez zatvarača i ključeve ispod otirača, da znaš ako odlutaš, kako da otključaš vrata.
Animatori, animiraju, stvari koje sa nama rezoniraju.
Rapidno se mijenjaju slike, fotografija stvara iluziju kretanja crtežima.
Gdje te iz tvoje sobe, slike na prozoru vode?
Na sred si ulice gledaš panoe pretvorene u znakove.
Prati ih, onda se vrati, tada ćeš znati jesi li u ekranu ili u stanu?
Glumački obrisi, animirani crteži sve zabilježi, zapiši na dlan tako da može, da se pročita kad te neko pita ko si i odakle dolaziš? Optičke rezolucije, otvaraju mnoge solucije.
Pusti sad prošlost i noć prije kad se sjećanje na platnu razlije, pa ti tražiš dvije iste slike kao da igramo igru memorije.
Znam taj osjećaj...
Kad su misli obrisi, a ne vidiš jasno, jer magla vremena ima svoja viđenja.
Polako, ubrzanje nije riješenje. Samo tvoj um može misteriju da razriješi.
Kad ne znaš šta bi... pleši, sviraj bubnjeve, gledaj mape, baci strjelicu od pikada gdje se zaustavi tu se riješenje nalazi.
Prođoh kroz iste scene, doduše, ove godine uveli su neke izmjene.
Ko su oni... ne znam.
O tom pričati ne vrijedi, moje poglede i uputstva slijedi.
Upali televizor, pusti film koji si gledao, razluči šta je kamerom snimljeno, a šta si sam režirao?
Sinoć je soul svirao... ti si programe birao, onda si pronašao film i odlučio ga gledati.
Tekli su sati... prekid programa u sjećanjima.
Vrati film unazad ne na televizoru, već u svom umu jedinom prozoru koji gleda u svijet.
Gdje si sad?
Sad sam vani ispred mene su glumci iz filma, glumim sa njima.
Kako se osjećaš?
Kao da sam to ja, ali sam uloga čije riječi izgovaram potpuno siguran da sam ovdje i ne sanjam.
Osjetim u sebi emocije koje mi ne pripadaju i vidim strjelicu na pikadu.
Priđi bliže i vidi šta piše na poruci koju strjelica ima.
Piše...Kako je moguće da si izvan stana, došao u prostor Tv ekrana?
Ne znam... kako bih to mogao znati, ne znam ni koji je dan, ni koliko je sati?
Niti znam ko si ti, kako si se ušunjala u moju dnevnu sobu?
Ono što znam je to, da imam pitanja koja postavljam, ali mi niko ne odgovara.
Sve se ovo pretvara u scenski dodatak satire dok sjećanje navire.
Ti me vodiš kroz selekcije bez konekcije.
Dobro znaš kako igru igraš dok me u oči gledaš.
Nešto skriveno imaš, samo ne otkrivaš.
Priznajem opasan si igrač, koliko si spremala ulogu?
Nisam ovdje da govorim o sebi, ovdje je riječ o tebi.
U mom umu... ima dovoljno skrivenih pregrada i on može da savlada prepreke koje su postavljene.
Meni lično preko Tv ekrana dostavljene.
Mudar si priznajem, ali ovdje sam da ti pomognem.
Bila sam na tvom mjestu, prošla kroz sve scene, oni su ovdje poslali mene.
Skoncentriši se na scenu, slušaj šta glumci govore, oni ti daju odgovore.
Ja ti ne mogu ništa reći, granicu ne smijem prijeći.
Ako ti kažem... film neće biti više u tvom stanu, a ti imaš ulogu odabranu.
Izgovaraj tekst, pusti da traka dođe do kraja, vratiću te obećavam.
Sjetićeš se mene, vidjećeš promjene u tvojoj dnevnoj sobi, samo se prilagodi, neka te osjećaj vodi.
Brojim svaku odigranu scenu, kad glumci u šetnju krenu, pojaviće se procijep u vremenu.
Biće noć... vidjećeš na zidu sjenu i jednu ženu.
Uzmi je za ruku, ona će ti pokazati put do tvoga stana.
Onog trena kad je scena odigrana bićeš u krevetu i spavati, ja ću te mojim glasom probuditi...
Ti pospani... čuješ li... polako ustani, razbudi se vrijeme je za novi film...
Ovaj put, uzmi kaput, idi u stvarni svijet, voli, ljubav potraži, kad sretneš onu koju srce traži, sve što osjećaš prema njoj... kaži.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi čitaoci.
Video program, animacije i ručno crtani, crteži.
Ljudi su slike u pokretu, na portretu svojih osjećanja.
Usmeni odgovori, pismeni razgovori kao u školi.
Uhodani sistemi, u smjeni i razmjeni svojih stanja i obećanja.
Naše pozicije na bilo kojoj slici su, u vezi sa prethodnom i narednom slikom.
Mi ljudi se krećemo nesmetano i nezavisno jedni od drugih.
Zamisli koliko je to misli. I kako se u tim razmacima među ljudima sve poima i prožima.
Ne shvataju te ljudi, znam, jer isti program imam.
Dok shvate i prihvate na početak se vrate. Budi u svom filmu.
Ne možemo mi ući u ekran njihovih vizura, pa ići po toj postavljenoj crti posmatrača.
Imati u rukama bocu od snova bez zatvarača i ključeve ispod otirača, da znaš ako odlutaš, kako da otključaš vrata.
Animatori, animiraju, stvari koje sa nama rezoniraju.
Rapidno se mijenjaju slike, fotografija stvara iluziju kretanja crtežima.
Gdje te iz tvoje sobe, slike na prozoru vode?
Na sred si ulice gledaš panoe pretvorene u znakove.
Prati ih, onda se vrati, tada ćeš znati jesi li u ekranu ili u stanu?
Glumački obrisi, animirani crteži sve zabilježi, zapiši na dlan tako da može, da se pročita kad te neko pita ko si i odakle dolaziš? Optičke rezolucije, otvaraju mnoge solucije.
Pusti sad prošlost i noć prije kad se sjećanje na platnu razlije, pa ti tražiš dvije iste slike kao da igramo igru memorije.
Znam taj osjećaj...
Kad su misli obrisi, a ne vidiš jasno, jer magla vremena ima svoja viđenja.
Polako, ubrzanje nije riješenje. Samo tvoj um može misteriju da razriješi.
Kad ne znaš šta bi... pleši, sviraj bubnjeve, gledaj mape, baci strjelicu od pikada gdje se zaustavi tu se riješenje nalazi.
Prođoh kroz iste scene, doduše, ove godine uveli su neke izmjene.
Ko su oni... ne znam.
O tom pričati ne vrijedi, moje poglede i uputstva slijedi.
Upali televizor, pusti film koji si gledao, razluči šta je kamerom snimljeno, a šta si sam režirao?
Sinoć je soul svirao... ti si programe birao, onda si pronašao film i odlučio ga gledati.
Tekli su sati... prekid programa u sjećanjima.
Vrati film unazad ne na televizoru, već u svom umu jedinom prozoru koji gleda u svijet.
Gdje si sad?
Sad sam vani ispred mene su glumci iz filma, glumim sa njima.
Kako se osjećaš?
Kao da sam to ja, ali sam uloga čije riječi izgovaram potpuno siguran da sam ovdje i ne sanjam.
Osjetim u sebi emocije koje mi ne pripadaju i vidim strjelicu na pikadu.
Priđi bliže i vidi šta piše na poruci koju strjelica ima.
Piše...Kako je moguće da si izvan stana, došao u prostor Tv ekrana?
Ne znam... kako bih to mogao znati, ne znam ni koji je dan, ni koliko je sati?
Niti znam ko si ti, kako si se ušunjala u moju dnevnu sobu?
Ono što znam je to, da imam pitanja koja postavljam, ali mi niko ne odgovara.
Sve se ovo pretvara u scenski dodatak satire dok sjećanje navire.
Ti me vodiš kroz selekcije bez konekcije.
Dobro znaš kako igru igraš dok me u oči gledaš.
Nešto skriveno imaš, samo ne otkrivaš.
Priznajem opasan si igrač, koliko si spremala ulogu?
Nisam ovdje da govorim o sebi, ovdje je riječ o tebi.
U mom umu... ima dovoljno skrivenih pregrada i on može da savlada prepreke koje su postavljene.
Meni lično preko Tv ekrana dostavljene.
Mudar si priznajem, ali ovdje sam da ti pomognem.
Bila sam na tvom mjestu, prošla kroz sve scene, oni su ovdje poslali mene.
Skoncentriši se na scenu, slušaj šta glumci govore, oni ti daju odgovore.
Ja ti ne mogu ništa reći, granicu ne smijem prijeći.
Ako ti kažem... film neće biti više u tvom stanu, a ti imaš ulogu odabranu.
Izgovaraj tekst, pusti da traka dođe do kraja, vratiću te obećavam.
Sjetićeš se mene, vidjećeš promjene u tvojoj dnevnoj sobi, samo se prilagodi, neka te osjećaj vodi.
Brojim svaku odigranu scenu, kad glumci u šetnju krenu, pojaviće se procijep u vremenu.
Biće noć... vidjećeš na zidu sjenu i jednu ženu.
Uzmi je za ruku, ona će ti pokazati put do tvoga stana.
Onog trena kad je scena odigrana bićeš u krevetu i spavati, ja ću te mojim glasom probuditi...
Ti pospani... čuješ li... polako ustani, razbudi se vrijeme je za novi film...
Ovaj put, uzmi kaput, idi u stvarni svijet, voli, ljubav potraži, kad sretneš onu koju srce traži, sve što osjećaš prema njoj... kaži.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi čitaoci.
Primjedbe
Objavi komentar