Ti si... tamo gdje priča počinje
Upali svijetlo...postavi scenu...
Hodnici kao provodnici naših koraka...
Mnogo je vrata i skrivenih soba, počinje generalna proba.
Izlazimo iz stvarnosti, ulazimo u druge realnosti.
Čuju se klape, zvuk i slika na dva odvojena zapisa.
Kad se montiraju onda se sinhroniziraju.
Uskladi montažu da se slika i zvuk slažu.
Slušaj kad režiser i scenarist kažu...
Kreni...
Pišu scene flomasterom vođeni vremenskim kodom.
Ovo je film, nije predstava i nema veze sa generalnom probom.
U sobi smo gdje su stolice i ogledala...okviri od ogledala...naša lica...
Na lice nam stavljaju šminku da naprave krinku.
Mi smo u filmu, svako u svom kostimu.
Hodnici kao provodnici naših koraka...
Mnogo je vrata i skrivenih soba, počinje generalna proba.
Izlazimo iz stvarnosti, ulazimo u druge realnosti.
Čuju se klape, zvuk i slika na dva odvojena zapisa.
Kad se montiraju onda se sinhroniziraju.
Uskladi montažu da se slika i zvuk slažu.
Slušaj kad režiser i scenarist kažu...
Kreni...
Pišu scene flomasterom vođeni vremenskim kodom.
Ovo je film, nije predstava i nema veze sa generalnom probom.
U sobi smo gdje su stolice i ogledala...okviri od ogledala...naša lica...
Na lice nam stavljaju šminku da naprave krinku.
Mi smo u filmu, svako u svom kostimu.
Licem smo okrenuti od slike. Ponavljamo oblike, tonove i boje.
Rekviziter prilazi, majstor svog zanata postavlja ručno izrađena vrata.
Rekviziter prilazi, majstor svog zanata postavlja ručno izrađena vrata.
Po ovoj sceni su naši likovi složeni, pokreni film u kinu gdje traže isključivu tišinu.
Kad se svijetla upale, režiser ustane sa stolice, šta ostane?
Klapa za scenu br: 5 ponavlja se opet.
Tišina, pogledi i scena, u nekoj hladnoj prostoriji teatra, scenarist otvara vrata.
Ti otvori ormar, odaberi kostim, čitaj tekst, vjeruj mi, znaš ga napamet.
Sad zažmiri, ne trebaš brojati...
Idemo sa ove scene ostani uz mene... žmiri i dalje...
Samo slušaj, osjeti, opusti se i...otvori oči.
Skinimo šminku, odložimo krinku, pustimo papire da lete iznad nas.
Obucimo kapute, idemo vani, stigle su saonice, sa fenjerima.
Ova noć u sebi nešto ima.
Dok tragovi saonica ostaju, da samo znaš kako ti trenuci u ovoj stvarnosti nedostaju.
Poput pahulje na dlanu otapaju se minuti, lete sati.
Kompasi se zaledili, kojom stranom svijeta bi mi krenuli?
Dolazimo do vrta gdje cvijeće cvijeta. Mi nismo više ona djeca.
U tom djelu nema snijega, proljeće tamo stanuje.
Taj zvuk violine po strunama budi uspavane uloge u nama.
Ne postoje likovi u našoj ulozi.
To su nedifinisane ivice kao što su tvoje i moje lice kad stave šminku da sakriju one što izvode uloge.
Ovo je padobranski skok iz stratosfere, sa gornje granice, jer kad mrak otkrije tvoje i moje lice ostaće prazne pozornice.
Misaono zamišljen gledaš u mene. Subjektivnu emotivno stanje, odaberi stranu svijeta, pronađi orijentaciju sad smo na sazviježđu Argo Navis ( brod Argo).
Pogledaj tamo, vidiš li magline, međuzvijezdane oblake.
Jedni su vidljivi, drugi nevidljivi. Oblikuju ih stelarni vjetrovi.
Pogledaj, odavde se vide ptičija gnijezda dolje na našoj planeti.
Ovo ovdje je fabrika zvijezda...
One su nastale od prašine, helijuma i aluminijuma dok su pjevale svoju labudovu pjesmu.
Svijetle magline imaju svoj unikatni sjaj, a tamne apsorbuju međuzvijezdanu prašinu.
Dotakni je prstima i naći ćemo se u kinu.
Sjedimo u publici, ne znaju gledaoci da smo glumci.
Tamo lijevo naš je set i ponavlja se opet scena br:5,
oni ne znaju da ih iz Vasione glavni glumci gledaju.
Oni biraju ljude za uloge da nas prilagode za te odigrane dijaloge.
Misliš da u nama napisane likove vide?
Mi smo suprotnosti tih likova, zato smo odabrani da bi u tom filmu igrali.
Kako možemo ovdje biti, uloge igrati, saonicama po snijegu putovati,
cvijeće koje cvijeta u proljeća vidjeti, i ljepotu Vasione gledati?
Naše misli su odlutale tamo gdje su željele, mi i dalje stojimo, tekst čitamo...
U nama uloge stanuju, one riječi izgovaraju, naša lica se pretvaraju, utisak odigranog stvaraju.
Njima treba umjetnička izvedba, ljudi od leda, i da na kino platnu sve to stvarno izgleda, a mi odlutamo kad niko ne gleda.
Ti si odista neka neobična glumica, koja se skriva iza nacrtanih lica i otkriva sve ono što se izvan ovih scena zbiva.
Tako je...rijetko ko uspije da me otkrije i da sazna ko sam ja.
Ti nisi glumica, ni skup krinki i lica, ti si...
Ja sam sanjalica, doputovala iz dalekih galaksija, putem koji je posut zvjezdanom prašinom.
Srela sam te pred kinom dok si se od drugih ljudi krio, bio si svoj, nisi glumio.
Želju si poželio, mene svemir poslao da ti želju ostvarim, trebalo je da te samo podsjetim.
Da te provedem kroz magičan svijet koji postoji u tebi, samo ga nisi otkrio sam sebi.
Nisam vila, vidiš hodam, ne letim...
Stvarna sam kao što su stvarni dan i noć, Svemir i tvoja planeta.
Čudna je želja prijatelju, ona prostranstvima šeta...
Kad čuješ klapu za scenu br:5 opet, bićeš na pozornici i tekst čitati.
A ti?
Ja ću negdje biti i dobrim ljudima želje ostvariti...
Odlutaj kad god poželiš, ima ljubavi u tebi, samo je otkrij ljudima i sebi.
Između filmskih scena i Vasione stoje i postoje magline oblaci zvjezdane prašine.
Želje ostvare, ljubav donesu, samo im reci svoju adresu i poželi, pismo će ti stići.
Zažmiri i otvori oči...ti si tamo gdje priča počinje...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplah
Kad se svijetla upale, režiser ustane sa stolice, šta ostane?
Klapa za scenu br: 5 ponavlja se opet.
Tišina, pogledi i scena, u nekoj hladnoj prostoriji teatra, scenarist otvara vrata.
Ti otvori ormar, odaberi kostim, čitaj tekst, vjeruj mi, znaš ga napamet.
Sad zažmiri, ne trebaš brojati...
Idemo sa ove scene ostani uz mene... žmiri i dalje...
Samo slušaj, osjeti, opusti se i...otvori oči.
Skinimo šminku, odložimo krinku, pustimo papire da lete iznad nas.
Obucimo kapute, idemo vani, stigle su saonice, sa fenjerima.
Ova noć u sebi nešto ima.
Dok tragovi saonica ostaju, da samo znaš kako ti trenuci u ovoj stvarnosti nedostaju.
Poput pahulje na dlanu otapaju se minuti, lete sati.
Kompasi se zaledili, kojom stranom svijeta bi mi krenuli?
Dolazimo do vrta gdje cvijeće cvijeta. Mi nismo više ona djeca.
U tom djelu nema snijega, proljeće tamo stanuje.
Taj zvuk violine po strunama budi uspavane uloge u nama.
Ne postoje likovi u našoj ulozi.
To su nedifinisane ivice kao što su tvoje i moje lice kad stave šminku da sakriju one što izvode uloge.
Ovo je padobranski skok iz stratosfere, sa gornje granice, jer kad mrak otkrije tvoje i moje lice ostaće prazne pozornice.
Misaono zamišljen gledaš u mene. Subjektivnu emotivno stanje, odaberi stranu svijeta, pronađi orijentaciju sad smo na sazviježđu Argo Navis ( brod Argo).
Pogledaj tamo, vidiš li magline, međuzvijezdane oblake.
Jedni su vidljivi, drugi nevidljivi. Oblikuju ih stelarni vjetrovi.
Pogledaj, odavde se vide ptičija gnijezda dolje na našoj planeti.
Ovo ovdje je fabrika zvijezda...
One su nastale od prašine, helijuma i aluminijuma dok su pjevale svoju labudovu pjesmu.
Svijetle magline imaju svoj unikatni sjaj, a tamne apsorbuju međuzvijezdanu prašinu.
Dotakni je prstima i naći ćemo se u kinu.
Sjedimo u publici, ne znaju gledaoci da smo glumci.
Tamo lijevo naš je set i ponavlja se opet scena br:5,
oni ne znaju da ih iz Vasione glavni glumci gledaju.
Oni biraju ljude za uloge da nas prilagode za te odigrane dijaloge.
Misliš da u nama napisane likove vide?
Mi smo suprotnosti tih likova, zato smo odabrani da bi u tom filmu igrali.
Kako možemo ovdje biti, uloge igrati, saonicama po snijegu putovati,
cvijeće koje cvijeta u proljeća vidjeti, i ljepotu Vasione gledati?
Naše misli su odlutale tamo gdje su željele, mi i dalje stojimo, tekst čitamo...
U nama uloge stanuju, one riječi izgovaraju, naša lica se pretvaraju, utisak odigranog stvaraju.
Njima treba umjetnička izvedba, ljudi od leda, i da na kino platnu sve to stvarno izgleda, a mi odlutamo kad niko ne gleda.
Ti si odista neka neobična glumica, koja se skriva iza nacrtanih lica i otkriva sve ono što se izvan ovih scena zbiva.
Tako je...rijetko ko uspije da me otkrije i da sazna ko sam ja.
Ti nisi glumica, ni skup krinki i lica, ti si...
Ja sam sanjalica, doputovala iz dalekih galaksija, putem koji je posut zvjezdanom prašinom.
Srela sam te pred kinom dok si se od drugih ljudi krio, bio si svoj, nisi glumio.
Želju si poželio, mene svemir poslao da ti želju ostvarim, trebalo je da te samo podsjetim.
Da te provedem kroz magičan svijet koji postoji u tebi, samo ga nisi otkrio sam sebi.
Nisam vila, vidiš hodam, ne letim...
Stvarna sam kao što su stvarni dan i noć, Svemir i tvoja planeta.
Čudna je želja prijatelju, ona prostranstvima šeta...
Kad čuješ klapu za scenu br:5 opet, bićeš na pozornici i tekst čitati.
A ti?
Ja ću negdje biti i dobrim ljudima želje ostvariti...
Odlutaj kad god poželiš, ima ljubavi u tebi, samo je otkrij ljudima i sebi.
Između filmskih scena i Vasione stoje i postoje magline oblaci zvjezdane prašine.
Želje ostvare, ljubav donesu, samo im reci svoju adresu i poželi, pismo će ti stići.
Zažmiri i otvori oči...ti si tamo gdje priča počinje...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplah
Primjedbe
Objavi komentar