Sanjar

Zamišljam to vrijeme koje smo odaslali u ormare.

Ovdje, možeš da hodaš slobodno, ali ostaješ ipak u svom krugu.

Sad će tačno 55 dana kako nisam izašla izvan dvorišta. 

U trenutku dok pišem to već postaje 56 dan.

Sastavljam od komada drveta jednu kutiju. 

Prodajem ih na obližnjem trgu gdje budu umjetnici.

Spakujem ih i onda naiđe trgovac, preuzme ih od mene.

Svaki put me pita, kada ću ja otići do trga.

Zna odgovor na to pitanje, ali ne odustaje.

Inače je veoma uporan.

Naučio je da sam uvijek tajanstvena i da ne govorim mnogo.

Ipak, on vješto pokušava saznati nešto više o meni.

Sjećam se kad mi je mudri čovjek rekao. 

Samo ti svojim putem. 

Ne mari mnogo za pitanja ljudi.

Uvijek će oni nešto pitati. 

Što više znaju, to imaju veću mogućnost da saznaju ko si.

Ovako, kad znaju tek djelove ne mogu ti ništa.

Tih riječi se sjetim često.

Nisam naivna, imam dušu djeteta.

Tu gdje osjetim da treba pomoć, pomognem.

Ali ako je moguće da ne znaju da sam to ja.

U ovom novom svijetu kako ga danas zovu ja tvrdoglavo 

čuvam djelove svijeta za koji smo do prije nekoliko mjeseci znali.

Naučiš da preživiš, da istraješ kad padaš.

Da zaboraviš na glad, da hrabro savladaš strah i da pružiš ruku čovjeku koji je ostao sam.

Ne idem u kalupe i ne budem tamo gdje je većina.

Samo volim mir koji imam.

Ovo moje dvorište i kuća su mi jedan grad. 

Meni više od tog ne treba.

Zahvalna na onom što imam.

Gledala sam ljude kako u ovom haosu sakriju nježnost i postanu hladni prema drugima.

Kako prođu pored onih koji nemaju.

A do juče su bili tu gdje su oni.

Obećala sam sebi da ću ostati ono što jesam.

To je moj bedž koji nosim pored srca.

Da li ću izaći među ljude.

O da, hoću.

Neko treba biti tu kad svi drugi prolaze.

Neko treba zastati i zagrliti one koji trebaju zagrljaj.

U ovom novom svijetu umjenici su postali rijetkost.

Kažu mi da ćemo spasiti svijet.

Da ćemo svojim djelima obojiti gradove.

Vidim ja stvarnu sliku. Trebaće godina da ovaj svijet prohoda jer je kao dijete u povoju.

Jer je srušeno sve ono što je građeno. Jr su lijepa osjećanja skrivena. 

Opstanak je izvukao na površinu sve ono što su ljudi skrivali duboko u sebi.

Kao sanjar, naučiću ga prvim koracima. 

Obnoviću svojim rukama ruševine.

Biću među ljudima, neprospavnim noćima vratiću snove.

Ja sam ona koja se sanjar zove.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay