Biti svoj

Biti svoj, moja zvjezda vodilja. 

Uvijek sam se susretala sa ljudima koji bi znali reći da sam drugačija. 

I danas je tome tako.

Nisi kao mladi ljudi ovog vremena. 

U početku, sam se pitala zašto me vide kao drugačiju. 

Danas to zovu introvertna osoba. Prije sam i sama htjela razumjeti svoje biće koje je bilo i ostalo izvan šablona i kalupa. I onda nakon godina i godina, sam samo prihvatila svoje biće.

Zahvalna, na tome što jesam. 

Ne bih htjela da promjenim  put koji sam prešla niti jedan dio.

Svaki dio tog puta, me izgradio i oblikovao u osobu kakva danas jesam,

Sva ta neobičnost kojom su ljudi stavljali etikete na moje stavove i način života jednog sanjara, koji realno vidi svijet. Ono što moje srce i duša osjete, to sam ja. 

Ne idem protiv tih osjećanja. 

Zagrlim ih i hodim svojim putem, svojim koracima. 

U patikama, jer cipele i ja smo više na Vi.

Pišem ovo sve, jer gledam i vidim kako s' godinama mjerila sve više rastu i određuju ko si, izvana, sve manje ko si iznutra. 

I kad se dobrota čovjeka reflektuje u očima i dalje vanjština preuzima primat u priči.

Zato iznova i iznova razgovaram sa ljudima. 

Upoznajem nutrine njihovog bića, jer ono što izvana vidimo samo su otisci znatni i neznatni.

Empatija, u današnjem vremenu, riječ koju često ponavljamo.

U otuđenom društvu sa visokim mjerilima, često i pogrešnim, ta riječ je toliko puta ponavljanja teoretski, rijetko iskazana djelima. 

Divim se ljudima sa empatijom, koja izvire iz njihovog bića. 

Ima dobrote, vidim je svakodnevno. 

Iako se nalazimo u jednom vrtlogu koji se ne umanjuje, već naprotiv raste.

Pišem razumljivo, bez upotrebe nekih frzaa, pišem obično za čovjeka koji razumije i više nego što bi htio reći.

Jer introverti vide svijet drugačije, osjećaju drugačije i koliko god se činili kao buntovnici, osobenjaci, oni imaju tu jednu melodiju unutar sebe, od koje se i drugi smiju. Osjete ljepote života i ovog svijeta.

Pišem za sve ljude, za one koji su sami, usamljeni, za one koji u tišini vode svoje borbe.

Nekad ih povjere prijateljima, strancima koje su sreli prvi put u životu.

Pišem za buntovnike, otuđene, zaboravljene, za one koji žive ljubav i za one koji traže ljubav.

Pišem za čovjeka u čovjeku.

Za one koji vjeruju, brišu suze u ovom trenutku, za one koji vraćaju osmijeh na lice. 

Za one koji su djeca u duši, koji su odrasli ali njeguju tu radost djeteta. 

Za one koji prolaze kroz trnovite puteve i naziru ruže.

Kad vidite čovjeka, zapitajte se vidite li ga odistinski.

Lice, oči, kosa, fizičke karakteristike, stav izvana.

Hrabrost je upoznati čovjeka i prihvatiti ga sa svim njegovim osobinama i unutrašnjim djelom bića.

Mnogo je knjiga, savjeta, psihologije savremenih tokova vremena.

Reći ću vam iskreno niko ne može da zna kakvi su taktovi vaše duše i srca. 

Niko ne osjeti ono što osjetite vi, što vaša koža nosi na sebi, što je unutar vas. 

Vaše borbe, koliko puta ste pali i nekad jedva ustajali. 

I danas to isto prolazite.

I da pored svih oluja, ostanete dobar čovjek. 

Umjeće, reći ću vam.

Treba biti zahvalan, što postoje ljudi, prijatelji znanci i neznanci koji dođu na vaše staze kojim hodite i što su djelovi slagalice koji vam pomažu. 

Ipak, cjeli put pređete vi.

Hrabrost je u vama.

Budi svoj/a.

Autor teksta: Milena Vujinović