Svijet... u kom ptice slobodne lete svoj let

Vidjeh... stranice knjiga po ulici, skupljah listove i čitah rečenice.

Vidjeh... ljude kako žive zablude.

Vidjeh...sve one ulice koje smo znali, u džepu ih kao djeca imali.

Prijatelju... ne mogu ti opisati kako je ovdje, ona pusta tišina, da kad čuješ glas čovjeka
imaš osjećaj da ti se učinilo.
Mada si ti znao mnogo prije, govorio si ti meni. 

Znam da si tamo, gdje još nije stigla ova promjena...čuvaj se...mislim na tebe.
Ti znaš, da ću se snaći u ovim plavim noćima i da se umijem sakriti.
Naučio si me da obrišem prašinu sa dlanova, da obrišem suze i da zakrpim pocjepane emocije.
Pa tako zakrpljene da idu sa mnom.
I da se ne okrećem za danima koji odletiše maglama, što se još u mislima povukle nisu.
Pišem ti pismo pomoću znakova, onih koje si mi ti pokazao.
Ako pronađu pismo, ne mogu ga pročitati.
Kad se samo sjetim koliko puta si mi znao reći, da ih učim jer će mi dobro doći.
Mene bi san posjetio, ti bi me budio.
Znalo bi pući srce olovci, dosadilo bi gumici da briše, a olovci da iznova piše.
Kakva su to vremena bila...
Sad bi mi rekao da te izgovorene riječi zapečatim, jer, ne treba u prošlost ni mislima da se vratim.
Ali eto, ponekad u tim mislima se zapletoh.
Sjećam se one noći, kad si otišao. Vani je bio vjetar, doputovao sa istoka.
Kao da sad gledam... otvaraš vrata i govoriš riječi, meni u to vrijeme nisu bile jasne.
Tada bijah u sadašnjem trenutku, ti si govorio, o danima koji dolaze.
Danas...danas te riječi stoje uokvirene na vitrini vremena.
Kad strah hrabrost rađa, tople ljudske riječi su svjetionik u trenucima beznađa.
Prožima se kroz ovo moje biće toliko toga...da nekad ni sama ne mogu da smirim sve nemire kad jutrom iz ćoškova provire i pomjere na stolu čaše i tanjire.
Tada prijatelja imam samo, u mojoj sjeni.
Čak i ona bježi sa zida i otkine se ono žezlo nade što mi, u ruci od tebe ostade.
Na vrhu tog žezla golub stoji. Sad... ptice rijetko nebom lete.
Znam da će se jednog dana vratiti i da će njihov let biti za jedan novi svijet.
Drugovi su mi stranice knjiga koje pronađoh na ulicama.
Pričaju mi priče napisani likovi...vode i oni svoje borbe, kamenje nose njihove torbe.
Kad kamenje nestane torba lagana postane...
Ljudi...su ljudi...pronalazim dobro.
Uvijek otvorim prozore ka njima, jer iza tih skrivenih istina nešto ima.
Slušam ih kad govore, vidim im u očima nade, strahove i da traže u svijetu oko sebe, ono što čuvaju tamo, gdje drugi ljudi pristup nemaju.
U moru tih šema, monologa i razloga vidiš im dušu.
Pustiš ih da kažu...da ćute, i prihvatiš ih onakve kakvi jesu.
Oblikovani od ljudi, emotivne ožiljke skrivaju, ponekad otkrivaju, kad osjete da, dobra duša sluša.
Naučio si me da sa njihovih lica čitam sve ono, što ne bi odgovorili kad ih pitam.
Na tim konturama sve piše...
Znam, da si u ovom trenutku negdje na koncertu i da zatvorenih očiju slušaš vjetar, slušaš muziku.
Nakon koncerta šetaš ulicama, kažeš da tako emocije slažeš.
Znaš, voljela bih da si mogao ostati ovdje, ti bi od ove tišine napravio melodije.
Od ovih dijelova sastavio novi svijet.
 I kad svi zastanu, ti bi išao, skupio bi porušene cigle od snova i zidao nove iznova.
Ne znam gdje si tu hrabrost uspio pronaći, ali si uvijek uspio dušu ljudi dotaći.
Pokazati da svaka slika ima dva lika. Da iz jednog možeš dobiti mnogo oblika.
Znao bi ti koje stranice knjiga imaju izgled svojih korica.
Našao bi naslove, bez da postaviš uslove za nemire koji plove.
Samo trebam pogledati ka istoku i biće kao da si tu.
I danas... taj vjetar pravi svoj spektar kao da mi stižu slova doputovala iz snova.
A ja...ja ih skupim u ruku i sastavim poruku koju si mi ti poslao.
Čitam je nekoliko puta jer, u redovima, i između tih redova toliko nizova konačno-beskonačnih i tačnih. Ima ih raznih, čak i onih praznih, u tim redovima najviše piše.
To su one riječi koje si mi htio reći, pa ih sad trebam sama odgonetnuti.
Elementi u nama se slažu i ne bi mnogo da kažu dok naša bića emocije ne pokažu.
Sve dok ih ne složimo oni se vraćaju, pozicije mijenjaju, i pojma nemaju kakve se oluje oko nas spremaju.
Prijatelju, da bar sad možemo odigrati jednu partiju šaha, kao što smo to nekad znali uz svijeću.
Postaviću figure na polja, i otkucati svoje poteze na šahovskom satu.
Znam, da tamo gdje si, na neznanoj adresi,  na tvom stolu stoji šahovska tabla i poredane figure i da igraš tvoje poteze.
Dva sata povezana jednim dugmetom, jedan se pokrene, drugi stane, partije u nizovima odigrane.
Jutro osvane...idem ulicom skupljam stranice i čitam...
Ti...ti, ideš još onim ulicama sa složenim emocijama.
Nakon dugo vremena vidjeh pticu i kao što jutro osvane, tako i meni osvanu osmijeh na licu.
Sad, dok šetam, znam da čitaš pismo i nedostaje nekoliko riječi, kad se budemo sreli, dopisaću ih na papiru. Biće to neki novi svijet u kom slobodne ptice lete svoj let...
Dotad...ići ću kroz ovaj grad...
Staviću  pjesme na razglas, pjevaću naglas...i pitaće se šta je to u meni da idem ka promjeni?
Staviću naočale kroz koje se vidi jasno...pojačaću svijetla grada, vidjećeš tu svijetlost koja je u ovom svijetu puste tišine, rijetkost.
Pojačaj i ti svijetla tvog grada da ih mi ovdje vidimo, pa ih spojimo da se spoje šahovski satovi i odigraju potezi, u ovoj lepezi našeg svijeta gdje je sloboda ljepota ptičijeg leta...
Prijatelju iz straha se hrabrost rodi...mene i tebe u ovom svijetu ljubav prema životu vodi...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash