Idem srcem, drugačije ne umijem

Kad suza kane, i od suze vatra plane...
Budna i čudna stajaću sa strane, tišina je sistem odbrane koji se riječima nadograđuje.
Zamoliću srce da sa razumom sarađuje.
Stajaću sa lukom i strijelom i gledati kako centar mete strijela prati.
U zemlji gdje nose oklope, ljudi poput mene se teško uklope.
Ne idem u kalupe...idem srcem, drugačije ne umijem.
Idem srcem koje obeća sebi da će pustiti da ga intuicija vodi po neravnim stazama, preko prepreka.
I neću ostati ljudima daleka...jer koliko god da se čeka...čekaću iz ove perspektive gdje ljudi poput mene žive.
Zemlja je krug iz geometrije, u svijetu simetrije crtam linije asimetrije, i obrnuto.
Izdvojena izvan traka i koraka, negdje između zemlje i oblaka posmatram iz mraka.
Mi što smo, u osami, naučeni da idemo sami.
Ima nas nekoliko, tek toliko da jedni za druge znamo.
U tim prostorima daleko, a blizu, od nas ljudi idu, a stoje, postoje, a ne postoje...
Traže osjećaje svoje, nekad se boje, a nekad hrabrost pronađu da iz, zatvorenih prostora izađu.
Među ljudima sam svaki dan...poneki srušen san traži da se složi...na tim licima čitam u svim oblicima njihove želje i težnje, bježe, ne žele da pronađene budu.
Ostanem u čudu... pitam se da li vide...gdje svijet ovaj ide.
Imaju li uvide u realan prikaz stvari...a, u stvari izgubili su niti gdje bi trebali biti.
Tamo gdje srce osjeća...da je njegov dom.
Tako zalutali na putu tom...okreću se oko sebe i traže.
A, kako da nađu, ono što već imaju, u sebi.
Iz, zrna će suncem vođen cvijet izrasti...kapi kiše što oblaci ostaviše na listovima biće mu vodilja.
Vjetar, oluja i morska struja mogu čuti pjesmu slavuja.
Naučih prevesti riječi koje će on pjesmom reći.
Svili su gnijezdo od biljaka i lišća skriveno ispod kupina...a nedaleko od nas jedna olupina.
Slavuji u proljeće pjevaju, a, u ljeto su tihi i neprimjetni.
Mi smo kao slavuji...skriveni i nevidljivi...
Kad svi prijatelji spavaju, izađem vani i gledam...gledam tu olupinu i znam da skriva priču.
Da svaki dio ima ucrtane linije i da ovako prije bilo nije.
Možda...možda...kad bi je obnovili da bi ljudi drugačije vidjeli.
Tamo...neko osjeća i zna da je ovo jedna iluzija pretvorena u stvarni osjećaj opipljiv na koži.
Ne možeš, a da ne osjećaš taj zrak koji je gust, ovaj svijet je pomalo pust.
Šta mogu ja sa dva dlana i ruke dvije, reći da nešto jeste, kad nije.
Mene i onako ne bi slušali...ne bi vjerovali. Vjerujem li ja?
Misli...što one znaju u noći doći, pa se svezati u čvorove...
Dok čekam dan, ja ih odvezujem.
Ali, nisu to pertle na patikama da znaš, kako ih svezati i odvezati...
Na taj jedan čvor od misli zna ih se još mnogo nadovezati.
Iz tih istih misli isplesti se mogu cijeli svjetovi, stvarni, očima gledani.
Filmovi koje gledamo dok čekamo...a što znaju sati da traju...ne pomjeraju se kao da su stali.
U tim pomjeranjima sata ona olupina još tog za reći ima...
Doleti slavuj na moje rame, a suza krenula da kane... kad dotakne zemlju vatra će da plane.
Spavaju prijatelji, oni sad lutaju u zemlji gdje sve je moguće...ovdje gdje trenutno stojim sekunde brojim da ih u minutu spojim i pomjerim te kazaljke na satu...mehaničke poluge pokreću zupčanike
donose ljudi odluke kad otvore oči ovog jutra...a, već čekaju sutra...
Ravnaću se prema suncu kad izađe na nebu...i cvijet se ravna prema njemu i ponekoj kapi kiše...
Sad znam...što nisam znala, kad sam u osami ostala.
Prijatelji su budni...šalju pozdrave jutru...i dalje gledam olupinu...da li neko razumije...
Da li neko čuje glas kojim duša govori...vatra je planula...čvorovi se nekako odvezali...
Ne mogu da ne osjetim, sve što osjetim... dok slavuj pjesmu pjeva...
Tu su mi luk i strijela...izlazim iz osame...
Znam, ostaće ožiljak poneki...kad smo blizu ljudi, ponekad smo sami sebi daleki...
Naučeni da idemo sami...u sjećanju postoje samo određeni intervali po kojiim se srce vodi...
Ne zna, ne umije drugačije...ono kako osjeća tako odlučuje.
A rekli su mi...rekli su mi još onog dana da sam osama u svijetu punom ljudi...
Tada sam se bunila cijelim bićem svojim...a, evo me sad ovdje stojim...i razumijem da osama ne znači biti usamljen...Ne...kad si izvan svih, ti si u svemu onome što ljudi ne primijete...
I osjećam...osjećam svaki treptaj svijeta, što uspavan ne čuje pjesme slavuja i ne vidi ljepotu njegovog leta...ne vidi kako nebom putuje kometa...već zavezao čvorove od misli, ne želi ih odvezati, nego novim mislima nadovezati...
Ne mogu ja stati i od svijeta odustati, reći ću mu...sa ove ruke dvije...gdje se u olupini nada krije...
Možemo li u bestragu biti na tragu sebe...možemo.
Dozvoliti ovom srcu da nas vodi...dok razum svojim putem hodi...možemo.
Kad nas riječi dotaknu i onu jednu suzu u oku pomaknu iz ravnoteže...znamo li dozvati vatru što ugrije hladne ljude...znamo.
Dok čekamo...u čekanju, se očekuje da nas neko čuje...da u nas neko vjeruje...
Tu je onaj znak da budeš jak, da napraviš taj korak, koliko god je ukus gorak...da zasladiš svojom voljom i željom čašu života... ako neće čvor da se odveže, a ono klupko da se bar odmota...
Možda ljudi neće uz tebe stati i vjerovati...ali ti ćeš kazaljke i dalje pomjerati...po suncu se ravnati...po kiši prošetati...znaš ti čvorove svezati i odvezati...
Cvijet će uz sunce i kišu, rasti i cvijetati, slavuji će pjevati, iz olupine nastaće novi grad.
Gdje god bili...kakvi god vas vjetrovi lomili...vi ste oni koji su se usudili srcem voditi...
Vidite dan...vidite noć, iz osame suza kad kane...vatra plane...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta Unsplash