Čovjek od morske pjene

Može li tišina da se svira prstima po žicama gitare?
Mogu li od pijeska da nastanu pjesme?
Smiju li usne da kažu ono što duša ne smije?
I ne pitaj da li jeste ili nije, sve isto kao prije?
U onom ispisanom retku šta je naposljetku ljudskih nadanja?
I dok čovjek se pretvara, razum vrata zatvara.
Od čovjeka do čovjeka ima mnogo toga što se razliva kao voda sa izvora.
Iako sve jedni drugima priznaju, koliko tog skrivaju?
Ljudi rijetko pravo lice otkrivaju. I nose maske kao zaštitu, one padaju same, korak od svijetlosti do tame.
 I vratiš se iznova i pitaš se bez nekog razloga zašto se sve uporno ponavlja?
Možda strah u ljudima vlada, svi su negdje pod svijetlima grada.
I prolaze pored tebe sada.
Neki te vide, neki ne, svako ima svoje putanje.
Reci gdje počinje kretanje svih ljudskih nadanja.
Kad padneš, ustaneš, kažu. I koliko ti pomažu kad to kažu?
Ne znaju sve strahove u tebi i da im kažeš vjerovali ne bi?!
Možda i oni svoje kriju ali ne prelaze liniju.
Uvijek odaberu neku njima znanu sferu.
Spakuju je i čuvaju u koferu. Gdje ti misli stanuju imaju li adresu?
Pošalji im jedno pismo da se vrate opet ka tebi i priznaj sebi da si
ono što jesi i da neko drugi bio ne bi.
Ti plačeš, ti se smiješ, vjeruješ i pretjeruješ, sve to imaš u sebi.
Čovjek od morske pjene skrio se negdje među stijene.
Među valove, oseke i plime.
Da ti si čovjek taj što po pijesku piše rime.
Što pamti vatru kad plamti i pojavi se jedna sjena za sva vremena.
Urezana u sjećanje i kad ti izbrišu pamćenje.
Vrati se i prati te gdje god da kreneš ovim prašnjavim stazama.
Razum te ne sluša i luta.
I bar da uspiješ mir pronaći i dotaći neku nit koja će da te održi u ravnoteži.
I čovjek uvijek bježi kad se umori od tog da objašnjava svoje tuge, jer tvoja tuga ne zanima ljude. Tako nekako bude.
I postoje ljudi dobri koji umiju da te razumiju i da te podsjete kad ti prijete oseke i plime.
Onda tvoj brod vrate u sigurne luke i pruže ti ruke.
Samo oprezno i ne vjeruj svima jer uvijek u ljudima nešto skriveno ima.
Ne zamjeri to su njihovi načini jer druge ne poznaju.
Pogledaj čovjeka u oči jer one sve odaju. I onda maske padaju. Razbiju se u sitne dijelove.
Onda ti ljudi odlaze nose svoje sfere spakovane u kofere.
Ti samo sačuvaj osmijeh na licu i produži dalje. Sve su to poruke koje ti neko šalje.
U igri toj sa označenim poljima koje je tvoje da li znaš? Ili se pretvaraš dok igraš?
Vidiš kako strahovi ljude lome oni pronalaze tvoje, a skrivaju svoje.
U igri toj pronađi sebe, jer svi drugi traže tebe. U vrtlogu misli znaš li ko si?
I samo jedan trenutak ti treba čovječe da pronađeš dio koji nedostaje da saznaš kako se čovjek od morske pjene postaje?
Dok cvijetaju alge nastaje morska pjena ti postojan kao stijena, vatra plamti, jedna sjena se pamti.Vjetrovi valove nose i po pijesku kroče noge bose.
Kule od pijeska gradimo i porušiće ih valovi, mi još uvijek nismo odustali od toga da budemo ljudi.
Sve ljude koje sretneš na putu svom, možda nisu tvoj dom, ali su ljudi s' porukom.
I gledaj samo dobro u njima, jer u svakom čovjeku ga ima.
Makar poput zrna pijeska bilo ti ga pronađi ako se u duši nečijoj skrilo.
Ne odustaj vjeruj u ljude, ne ljuti se ni kad razlozi postoje, ti ne živiš sivilo ti živiš boje!
Čovječe od morske pjene oprosti svima i traži uvijek dobro u ljudima!
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta







Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli