Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli

Noćas traže tebe i mene, nas dvoje zauvijek izgubljene.
Na ovoj stanici mi smo loši putnici.
Jedna karta, dvije duše. Ko putuje? Znamo, ne možemo oboje.
Iz torbe vadiš stari šah upućuješ pogled ka meni, onakav kakav samo ti znaš.
Još jedna partija šaha kao u dobra stara vremena, na peronu čovjek i žena.
Mat ili pat? Igraćemo kako dosad nismo.
Izgubljeni u nađenom mi smo.
Slažemo figure na polja, ko pobijedi on putuje.
Prvi potez povlačiš, laufer po dijagonali ide poljima, sve čitam ti u očima.
Odavno znam igre tvoje plan. Iza nas zaključan stan što jedan ključ ima.
Noćas jedno odlazi daleko u taj prazan prostor vraća se neko.
A nekad bili su tu ormari, uredno posložene stvari, sad ostali su prazni.
Onaj sto pored prozora sa pogledom na najljepše ulice i ručno izrađene stolice.
Knjige složene na police i jutarnjim zrakama obasjano tvoje lice.
Skidam tu sliku sa zida sve je ovo dio privida.
Akvareli, putujemo, mada nismo htjeli.
Vodenim bojama po platnu u vremenskom klatnu.
Izvanredni tonaliteti poetičnog karaktera naslikana priča u par poteza kista.
Ta slika više nije ista.
Pakujem je u kutiju neka odspava, ja sam neko ko je prestao da sanja.
Budna sam. . .
Uzimam pijuna i povlačim prvi potez. U krajičku usana vidim ti skriven osmijeh.
Vjeruješ da ću igrati na stari način. Ne ovaj put masku na lice stavljam.
Ja ti samo zamku postavljam.
Jer odavno pretpostavljam da si naučio sve poteze na tabli igre ove.
Ne ja sam neko ko se imenom ne zove.
I sjetićeš se samo da prođoh ti kroz snove. Stvarno ništa nije, sve je dio iluzije.
Otkucava sat na stanici, mi smo na granici naših ideala. Oko nas se krug otvara.
Potez za potezom s' posebnim oprezom u očima čitam sve što u njima ti piše.
Ako pogledaš me onako kako znaš besmislena postaje partija i ovaj šah.
Onda bi sa usana krenule riječi pretvorile bi se u rijeke koje bi potekle i sve bi ti rekle.
No budna sam i znam, odlazim ti se vraćaš u stan.
I nema mata, tek pat smo odigrali svi već putuju mi ostali.
Uzimam svoje stvari odlazim tamo gdje žive zaboravi.
Dolazi voz iz daleka jedna žena ga čeka. Jedan čovjek vjeruje da trajalo bi zauvijek.
Živi u tom uvjerenju, a njene stvari spakovane u koferu ruše atmosferu.
To je jedna od onih noći kad poželiš da voz dođe i samo da prođe. Da ne stane na našoj stanici.
Ona mu govori: Zar svi rastanci, nisu ujedno i sastanci?
Hladan pogled ne čita ništa u njemu izgubio se onaj sjaj u jednom trenu.
Uspjedoh u namjeri odlazim, vjerujem da mi ne zamjeri.
Teški su koferi s' očima punih suza. Teški su koraci na stanici gdje smo mi loši putnici.
Ne dam suzama da krenu vidjećeš masku na mom licu i shvatićeš da je sve tek zamka bila.
Sjenom od mjeseca suze sam prekrila preko lica.
U kutiji slika akvarela putujem, mada nisam htjela.
I prazan stan neka ti ispuni sreća i osmijeh koji odzvanja umjesto tišine praznih zidova.
U tom ehu ti naćićeš utjehu koja će u ljubav da se pretvori.
Sve znam, ništa mi ne govori.
Budi budan to nisu snovi. Ali kroz njih tu ljubav u stvarnost dozovi.
Oči boje badema će doći da jutrom gledaju kako ti sunčeve zrake obasjaju lice.
I na tvom ramenu da osjete sigurne luke, doćiće ona koja ima nježne ruke.
Sve su ti to poruke moje odluke.
Voz, dolazi voz, i zastaje, u njega ulazi žena, a čovjek niz ulicu će u noći u prazan stan poći.
Šah ostaje na peronu tamo na klupi toj znamo da naćiće svoj dom.
Sve figure u kutiji spavaju, noćas se naše ruke razdvajaju.
Još jedan zagrljaj i odlazimo svako na svoju stranu.
Ništa manje i ništa više za reći, svako bira svoj put ka sreći.
Akvareli razlili su boje tamo na platnu u vremenskom klatnu.
Putujemo mada nismo htjeli, jednom smo jedno drugo voljeli.
Do sljedeće priče: Pozdrav čitaoci!
Slika je preuzeta sa interneta. Video sa YouTube-a!
Pjesma i spot koji pronađoh se uklopiše u priču. Grupa Reamonn. Pjesma Tonight!

















Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka