Ima li superjunaka u svijetu realnih đaka?

Ti i dalje uporno stojiš, zrak udišeš?! Neobično za tebe, jer inače lako odustaješ.
Povez ti na očima. Vidiš tamu, tamniju od noći.
Reaguješ čulom mirisa i sluha. Imaš osjećaj da si u zatvorenom prostoru.
Nema prozora, nema vrata, ti si u trouglu.
Ne bojiš se zatvorenog prostora, već imaš strah da ne postoji izlaz.
Glas ti govori: Skini povez i otvori oči.
Otvaraš oči, stojiš na užetu okružen/a zgradama.
Gubiš li tlo pod nogama? Strah, panika, osjećaj da ćeš pasti. Dišiiiiiiiiii!
Ne možeš, blokiran/a si. Nisi od čelika, ti si fuzija nekog bića i čovjeka.
Suze idu niz lice padaju u bocu. Smijeh stavljaš u čep. Zatvaraš je.
Pada ti iz ruku razbila se u sitne dijelove, razlile se emocije poput lave.
Hej, jesi još gore? Pusti bocu, čuvaj sebe. Ona ti odvraća pažnju.
Održavaj ravnotežu, skoncentriši se. Misli su tu, da ometaju.
Zamišljaš sebe kako si boca koja će pasti i razbiti se.
A poztivne misli? Možda se dogodi neko čudo? Pojaviće se neko i spasiti te.
Ne, nisi u stripu. Nema superjunaka u ovom svijetu realnih đaka.
Neko s' druge strane zgrade presijeca uže.
Zamišljaš već slobodan pad, posmatraš tvoj grad i ljude.
Puštaš da te vjetar ponese i svejedno ti je sve. Zažmirio/la si, ne otvaraš oči.
To je lakši put, onim težim trebaš proći. Otvori oči i sa sobom se suoči.
Opet gledaš, egu napolje ne daš. On te drži pod svojom kontrolom.
Odjednom si za tvojim stolom. Prazne čaše i hrana od nekoliko dana.
Samo obrisi sjećanja. Na staro nema povratka. Ne možeš opet sve ispočetka.
Da pišeš iznova redak do retka.
Tamo gdje paučina isplela je svoje niti, ti ne trebaš biti.
Budi se zaspao/la si za stolom.
Nasred si ulice auta i ljudi prolaze, zapinju za tebe.
Pronađi u ulici fenjer svijetlost da ti vrati. Već mnogo vremena tama te prati.
Vrijeme je da prestaneš lutati. Ulicama beznađa bez doma i tragova koji te tamo vraćaju.
Postao/la si mašina u njihovim očima. Programirali su ti misli svojim riječima.
Ti si glina koju oblikuju, svi oni koji jedni drugima nalikuju.
Pustio/la si sve da ide i tako svakog dana. Izađi iz tog praznog stana.
Na tvojoj duši ostalo je mnogo rana. Koje ne mogu zarasti jer te prate sjećanja.
U starom đubretarcu i cipelama, živiš (umjesto proljeća) tvoju zimu života
i tako gaziš mnogo lijepih nota.
Prolaziš pored ljudi i imaš osjećaj da gledaju u tebe. Misli ti čitaju.
Uvijek ista pitanja pitaju, od tebe sve bolje znaju.
Da li tvoju dušu i damare osjećaju?
Odgovore kažu prije nego ih sam/a uspiješ reći.
Spremni su uvijek liniju otpora prijeći.
Osjećaš kapljice znoja i hvata te paranoja. Ona tvoja ista.
Suprostavljaš se njima, ostavljaš u sebi sve nakupine. Kako izgraditi ponovo brod od olupine?
Zidaš zidove i praviš pregrade. Samo da te niko ne pronađe.
U trouglu si zarobljen/a  prepušten/a sebi, ako ti nećeš, vjeruj niko drugi neće pomoći tebi!?
Trčiš od sebe da odeš, a pobjeći ne možeš.
Sad stojiš poput djeteta i plačeš. Kada ojačaćeš?
Čuješ moj glas u njemu tražiš spas. A u isto vrijeme poželiš da ostaneš sam/a.
Onda bi samo da čuješ tišinu i založiš vatru u kaminu da te ugrije, misliš da kao tebi nikom nije!?
Ne mogu vatre otopiti sav led. To trebaš sam/a.
I djeluje ti sve ovo egoistično, još uvijek si biće osjećajno.
Nisu sve uzeli ka sebi. Sačuvalo se negdje u tebi osjećanja iz prošlih dana.
Dovoljno za zaliječiti nešto rana.
Samo prašina ostaje sitni postojani komadići proizvoljne materije.
Uzmi malo fluora jer kad se pomiješaju on i prašina događa se eksplozija.
To sad iz tebe izlaze sve nakupljene emocije, postaćeš vulkan i rećiće šta se dogodilo?
A ne znaju šta je tome prethodilo.
Skupljaš na ulici komade razbijenog stakla i spajaš ih iznova. Razbijeno se ne spaja.
Možeš ga reciklirati biti ljut/a na svijet i sebe. Oni vide što žele, ne vide tebe.
Sjediš na stolici, ne želiš da kreneš dalje. Sve ima dvije strane medalje.
Umoran/a si od svega od hodanja i bijega. Od stajanja i čekanja.
Ne želiš nazad,  ne možeš opet sve ispočetka?
Kreni, zašto stojiš, hoćeš li jednom prestati da se bojiš?
Godinama sebi postavljaš pitanja, a mogao/la si stići do odredišta.
U vozu su zauzeta sjedišta. Odustaješ, tek tako?
Šta je to toliko zarobljeno u tebi, kad ne vjeruješ sebi?
Na jednu stranu te zovu sjećanja, na drugoj je granica koja te od njih razdvaja.
Ti nemoj poći ni jednom od te dvije strane jer uvijek jedno će da ostane. I ono će te da te prati.
Kad jednom odeš od sebe, ko osim tebe, tebi može da te vrati?
Pitam te: Želiš li sjediti za tim stolom sa iluzijom tvojom?
 Ili želiš naprijed krenuti i odistinski živjeti?
Izgovaraš potvrdne riječi i znaš da je vrijeme da se poneka rana zaliječi.
Onda, ustani i pokreni u tebi uspavane leptire, neka odnesu svojim letom stare nemire.
Krećeš, a možda i nećeš?! Sumnjaju svi u tebe, ti ipak konačno pokrećeš sebe.
Pitaš se: Ima li superjunaka u svijetu realnih đaka?
Vjerujem u to, jer jedan je upravo put dalek prošao/la, sebe u sebi pronašao/la.
Ti si crtač tvog stripa u glavnoj ulozi. Jer si se pobunio/la svim nemirima onog trena kad si uspavane leptire probudio/la.
Čuo/la si glas koji te vodio kroz putovanje jer putovao si od ponora, išao/la do visina  i sletio/jela do sigurnih površina.
Ti sad živiš proljeća, umjesto zima.
Dragi čitaoci ova priča je nastala jer vidjeh da ima mnogo ljudi koji pate u tišini.
I ćute, a suze ih odaju čak i kad niz lice ne idu. U očima se ogledaju.
I ne znam da li neko ko bude čitao prođe ili prolazi nešto slično?
No, šaljem poruku, znam da će nekome nekada pomoći.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav!
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika je preuzeta sa interneta.

























Primjedbe

  1. Bravo, Milena. Odlična priča. Ima dosta tih "superjunaka" oko nas. Niko neće da prizna sebi da smo svi ljudi, griješimo i praštamo. Nema mjesta egu u nekim stvarima :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti na čitanju i komentaru! Upravo tako, svi smo ljudi.
      Posmatrala sam u prolazu ljude i uspjela pronaći trenutke u vremenu.
      Umjesto fotografija, riječima sam stvorila slike koje prikazuju realni svijet,
      i stripove čovjekove duše.
      Pozdrav! :)

      Izbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Čovjek sa neke druge planete

Kad se ljubav igra žmirke

Zvijezdana djevojka