Ti što u sebi nosiš Himalaje

Sjedi čovjek na jednoj stolici zamišljen i odsutan samo likom prisutan.

Prilazim i sjedam na stolicu pored njegove. 

On upućuje pogled u neke daleke prostore... kad bi njegovi pogledi mogli da govore.

Ispričali bi priču u kojoj bi slova pustila suze i suze bi otopile sav led hartije.

Olovka bi zastala svoje srce zamolila da čuva njegove tajne. 

Odložila bi sa strane gumicu da ne briše sve ono što je na njegovom licu.

A šta li je tek u njegovom srcu pitali bi se noćni svirači jer muziku za tu priču ne bi mogli napisati.

Žice bi se pobunile i ne bi svirale... da mu rane ne bi dirale. 

Već bi ih zavile nježnim glasom mlade djevojke koja pjeva ispod mjeseca.

Kad bi riječi u njemu izašle vani za promjenu drveće bi lišće umirilo i grane savilo.

Sjedila sam tako i gledala bitke koje u sebi bije, odavno se nasmijao nije.

Vidjela sam to na licu tako umornom od svega. 

Napadalo je mnogo snjega otkad niko ne pita za njega.

I sam sebe kao da je zaboravio u izgubljenim trenucima vremena je boravio.

Ispod tih slojeva što ih život na lice stavio još uvijek snagom mladića život voli.

Okrenuo se prema meni i vratio pogled u svoje daljine.

Ustala sam sa stolice i prišla mladom čovjeku.

Sjećam se imao je jaknu bez džepova jer oni ne bi znali te dlanove ugrijati ni tajne čuvati.

Imao je starke patike nosio ih je za sva godišnja doba. 

One ga prihvatile baš onakvog kakav jeste.

Nisu ga pitale za kilometre što su ostajali za njima. 

Možda su ga jedino one razumjele i složno s njim živjele.

Ne želiš pričati, ne tražiš pomoć ti samo putuješ kroz ovu noć.

Shvatam te. 

Rijetko ko danas onako odistinski vjeruje da čuda od ljudi postoje.

Postoje te duše koje slušaju i razumiju druge ljude. Ništa ne traže samo od srca pomognu.

Znaš kažu... pomozi nekom kad ti traži pomoć. Moje srce ne razmišlja tako, ono samo osjeti kad treba ljudima pomoći. Tako sam tebe srela ove noći. 

I ne brini ništa te pitati ne želim samo ću ti pričati priču o tebi iako se dosad nikad nismo sreli.

Ćutao je kao da su usne zapečatile put koverti srca čuvajući pismo duše.

Čudne su te adrese gdje te život ponese. 

Ni broja, ni ulice samo jedno zagonetno lice odaje sve nemire što se u čovjeku skriju kap po kap vode iz čaše osjećanja piju. 

Pogledaj panoramske portrete gdje se zvjezde rađaju tamo u Svemiru.

Zvjezdani vjetrovi zovu zvjezde u jato.

Ovdje na Zemlji planeti gdje se rijetko ko dobrote u čovjeku sjeti ti stanuješ. 

Sjedimo, gledamo filmove i uloge nam često zamjene, 

pretvore nas u heroje iz mašte onog koji ih je slikao i pisao.

A mi stvarni da stvarniji ne možemo biti.

Svaki treptaj naše duše i onog što živimo osjetimo tako jako da se koža se naježi i zabilježi u našem umu svaku sliku. Onda je zatvori u jednu sobu gdje sve sjete i sreće odu.

I hodaju po podu dok sjedimo u našoj fotelji i težimo ka želji koju smo zamislili.

Želji koju smo u noći dok gledamo u zvjezde sačuvali na usnama jer, ako je izgovorimo čuće je vjetrovi i u daljine će otići.

Gledaj planine ti što u sebi nosiš  Himalaje i sve snjegove što padaju po njima. 

Diši lagano budi povjetarac što miluje. Neko će dušu da ti čuje. 

Kad te zima steže u grudima kad nisi jasan ljudima znaj da u sebi nosiš beskraj.

Kad ti suze same idu a ti im kažeš da stanu, kad od hladnih vjetrova zaštitiš svoju ranu.

E nekad suze i na ranu kanu... odaslaju pozdrav još jednom danu.

gledao me je s' očima punim topline, a u njemu su živjele neke zime, zime koje imaju ime.

Ime samo njemu znano, ime u prošlost odaslano.

Bio je on kao Himalaji imao je snježno prebivalište koje mu je bilo sklonište.

Tekli su slapovi niz Himalaje u rijeke se spajali tako i tvoji osjećaji imaju svoj tok obruše se niz padine čuvene planine. Odvajaju se granice gdje srce stoji i gdje stoji sve ono čega se tvoje biće sjeća.

Gledaj igru ove noći i kako zove nas koji smo ovdje da vjerujemo.

Čudo si, jedinstveno čudo ovog svijeta čovjek koji u noći snjegova šeta.

Zažmuri i zamisli da si na vrhu tih planinskih masiva u tebi je sva ljubav živa osjetiš li slobodu daha, nema uzdaha. Raširi  svoje ruke i pusti da lete tvoja krila.

Vidi te božanstvene prizore onoliko koliko očima možeš vidjeti, ono što se očima otkriva.

Onda pogledaj u dubinu svog bića i osjeti jednostavno osjeti ljepotu života koju imaš u sebi.

Ljudi su tu da nam neke poruke kažu, nekad i svoja prava lica pokažu, nekad povrijede a da za to i ne mare samo se okrenu i odu.

Znam da boli, onaj koji je čovjek taj zaista osjeća sve ono što mu se događa.

Pusti da idu kad odu. Treba dana za zalječiti toliko rana. Vrijeme i ne postoji ono samo na kalendaru brojeve broji. Više se to duše tiče jer nju najviše dotiče. 

A jezero kao jezero teče i što su visine Himalaja veće tako jezero postaje sve manje. 

Tako i ti što više koračaš ka vrhovima planina tako manje rana koje diraju ima.

jednom će rane te postati samo kroz ožiljke sjećanje i ne će boljeti... vjeruj mi.

Tvoja priča samo je tvoja, ono što sam vidjela u tebi ti već znaš o sebi.

Ne treba meni da čujem riječi s tvojih usana, dovoljno je da te čovjek u oči pogleda.

Pogledao me u oči blag pogled i vatre koje iz žara iznova gore. 

Zaista sve mi je bilo jasno i da riječ te usne ne progovore.

Ne znam koliko sam mu pomogla, to njegovo srce i duša znaju.

Nasmijao se onako od srca i čula sam kako to srce snagom ljubavi kuca.

Ulični svirači pisali su melodiju, drveće je pustilo lišće da šušti.

Olovka je pisala riječi svojim srcem po papairu i topio se led hartije.

nasmijala sam se i ja i pogledala ka nebu zvjezde kako se rađaju gore u svemiru, ovdje na planeti Zemlji rodila se nada u jednom čovjeku. Meni je to sreća kad neko život pod prstima osjeća.

Pitao me kako se zoveš... da mogu pričati ljudima ko mi je pomogao.

Za tebe se treba znati.

Rekla sam nije važno kako se zovem, važno je da se ti opet smiješ.

Pružila sam ruke tom mladom čovjeku i rekla nije lako ići stazama života.

Samo se sjeti planina i koliko u tebi snage Himalaja ima.

Svi ljudi u sebi nose Himalaju te planinske masive, u ljudima snage žive.

Kad imate toplinu duše i kad se snjegovi kroz lavine ruše ta toplina bude vodič ljudima. 

Ostajem uvijek vjerna čudima.

Nije teško razumjeti ljude, treba ih samo saslušati, treba ih čuti, treba vidjeti ono što su oni iz nekog razloga trebali skriti da ljudi ne bi mogli vidjeti i da ih ne bi mogli povrijediti. 

Zato kad vidimo čovjeka čak i kad pomoć ne traži empatiju uvijek pokaži.

Oči čovjekove su duša, ono iza pogleda o duši sve govori. Ruke čovjekove su odraz srca. 

Kad vidite dlanove čovjeku vidjećete Himalaje u njemu i jednu rijeku.

Slušajte ljude, čujte govor njihove duše, ko zna koliko im je trebalo snage za korake u starkama i da budu u jakni bez džepova dok je vrijeme snjegova... 

Zagrlite ljudima dušu i čujte govor njihovog srca vidjećete mnogo toga iza lica.

Zato pišem, zato poruke šaljem i ne odustajem... vjerujem i živim ljubav.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash