Jedini moj... piše ti jedina tvoja...

Dan 277... godina... 2017... grad ne mogu napisati.

Ovo pismo možda završi u njihovim rukama.

Vrijeme ljeta ka jeseni prešli smo nebrojeno mnogo kilometara.

Ovih dana prati nas kiša kao vjerni prijatelj. 

Nakon svega smo ostavljeni i zaboravljeni iako znam da je sve to jedna varka u koju žele da povjerujemo. 

Bolje da niko ne zna tragove naših točkova na putevima koji su iza nas i onih koji su pred nama. 

Pišem ti, kad ti stigne pismo sakrij tragove one pisane... emotivne sačuvaj u sebi.

Ne brini, dobro sam. Bar koliko se može biti dobro poslije onog što mi se dogodilo.

Znaš da nisam mogla ostati jer, sam trebala otići. 

Nisam se pozdravila oči u oči s' tobom.

Ti i ja se ne pozdravljamo jer se sretnemo ako ne u snovima onda nam se misli prepletu da li u noćima ili u jutrima one se vežu neraskidivim nitima. Ostavila sam ti male pozorišne cedulje s' porukama. Ostavila sam ti privremene priznanice koliko te volim da budu uz tebe dok se ne vratim. 

Ti znaš naša mjesta svaka poruka te vodi ka njima.

Uspjela sam izvaditi čip iz moje ruke, izgubili su mogućnost da lociraju gdje se nalazimo. 

Nisam sama, srela sam još nekoliko prijatelja koji putuju zajedno sa mnom.

Lakše je zaspati noću kad znaš da ima još ljudi. Nemam drugog izbora nego da im vjerujem.

Iako znaš da tebi jedino bezuslovno vjerujem. Oprezna sam, ne govorim o sebi više od onog što treba.

Znaš da sam iskrena i da ove moje oči odaju svaku emociju. 

Kad vozim kaciga mi je na glavi... ne brini.

Ispod kacige oči puste suze zamagle put preda mnom. 

Nisam plakala dosad jer svi izvori suza su presušili nakon... znaš ti već. 

Nedostaješ za onaj jedan vjetar u kosi dok prolazim kroz predjele... dok snježne oluje putuju kroz planine.

Tvoja jakna mi je poput tvog dodira. 

Ona je toplina koja me obavija u hladnim noćima. 

Nosim je stalno i imam osjećaj da se sjedinila sa mojom kožom.

Nedostaje mi da mogu svoje ruke obaviti oko tebe dok nas vodiš putevima. 

Nedostaje mi da čujem otkucaje tvog srca da naslonim glavu i slušam kako dišeš. 

Prelivaju se u meni ta nedostajanja u snagu ih pretvaram. 

Skratila sam kosu za svaku suzu koju sam pustila... pada po ramenima onako valovita kako ti voliš.

Vjetar i kiša je pretvore u lokne i izgledam smješno kao da imam neke čudne konstrukcije na glavi.

Pišem i smijem se jer vidim kako me gledaš dok prolazim kroz sobe tvojih čežnji. 

Pišem uz pomoć baterije pa slova kroz mrak i odsjaje svjetlosti plešu svoj ples.

Priznajem nije mi lako, opet znaš da se ne mogu vratiti. Ne još...

Nekako svu ljubav prema tebi držim pod kontrolom jer, ako je pustim na slobodu ona će krenuti prema tebi. 

Ostaviće sve ove kilometre ići će kroz pustinje dok jarko sunce grije. 

Žedna usta iz izvora ljubavi kapi vode piju. 

Nigdje vode nema već se duša napaja samo kad vidi tvoj lik kad oči zatvorim i čini mi se da si tu ispred mene da one pješčane dine nošene pustinjskim vjetrovima od zrna oblikuju tebe. 

Otvorim oči znam da nisi tu ali si u mom srcu sakriven i dozvan kroz moj san.

Prijeći će ljubav prema tebi kroz snjegove, one hladne noći kad se smrzava sve ona će ići kroz mećave. 

Ne... ne smijem misliti o tome zaključavam ključevima sva vrata kroz koja ulazi ljubav prema tebi. Isključujem emocije iz utičnice gasim izvore energije koji struje sjećanjima na tebe i nna dodire. 

Na to da si prisutan u svemu oko mene, da si neizbrisivo zapisan u mom biću.

Dok vozim ti si uz mene, čujem u vremenu iza nas tvoj glas kad snaga nestaje, ti me uzmeš u naručje zagrliš me i onako kako jedino ti umiješ snagu mi pošalješ.

Nekad vozim i prolaze slike pored mene, nekad zastanem usred vožnje, odvojim se od svih i gledam zalaske sunca koje smo zajedno gledali.

Tako trebam da si tu, prazno je jedno mjesto na sjedištu našeg motora. 

Naučila sam sve od mehanike do elektrike postala sam majstor od šegrta.

Hvala ti što si me naučio da se umijem snaći i popraviti svaki mogući kvar koji se zna dogoditi nakon ovoliko kilometara. Smiješ se dok čitaš zar ne... idu ti suze od smijeha niz lice. 

Ti jedan šašavi... fališ... za onaj san što se samo s' tobom sanja. 

Fališ za svitanje u ove dane jesenje fališ za buđenje i da tvoje usne moje poljube i da isti poljubac uzvrate tvojim usnama u sitne sate.

Nakon svih onih dana za nama shvatila sam da nije čudno vrijeme čudni smo mi ljudi  u vremenu. 

Upravo ti pišem dok sjedim ispod jednog drveta zastali smo da odmorimo. 

Noćas smo odlučili voziti cijelu noć. Znači nema spavanja.

Odspavaj za mene neki sat, slušaj u snovima zvuk motora što ide kroz neprohodne puteve. 

Eh da mogu kao što ne mogu da moju glavu naslonim na tvoje grudi i da spavam zaštićena od svega.

Spasio si mi život onog dana kad si me pronašao... vraćao si u mene život dan po dan. 

Nisi pitao ništa samo si slušao umorne oči koje tišinom govore, usne koje su pune riječi a koje je tada teško bilo reći. Držao si me za ruke kad su snovi bili nemirni. 

Polako su oči dobile sjaj, usne su izgovarale riječi i ruke su dobile snagu.

Putujem i vjerujem da nam nisu na tragu. Sakrila sam o sebi sve ime, adresu i lice mi rijetko vide ljudi.

Osim dvoje prijatelja gotovo niko nije vidio kako izgledam. Idemo sporednim putevima.

Ovaj put koji prelazim ovo je put za nas... za tebe i mene.

Znaš da ću se vratiti ili ćeš ti doći do mene. Vjeruj, samo vjeruj.

Duge su to trase ali misli o nama su još duže. Izdržaću, jer, sam naučila biti jaka, a i život me jakom učinio... ti si me naučio da nema stajanja i odustajanja. Istrajna sam, a ti si moja snaga više.

Padaju kiše po pismu koje ti pišem. I da se razliju riječi i slova ti bi opet znao da ti piše jedini moj... jedina tvoja. 

Dan 277... godina 2020... mjesto... prostorija za simulaciju.

Na fotelji sjedi mladić gleda djevojku koja vozi motor a stoji na mjestu. 

Smjenjuju se prizori koji su u njenom prostoru stvarni i doživljeni.

Ne zna kroz šta prolazi ali osjeća sve njene emocije 

dok u rukama drži cedulje o kojim mu je pisala u pismu.

Oko nje su zamišljeni prostori... ona vidi drugačije nego što je to u stvarnosti.

On ima osmijeh na licu i govori... jaka je... jača je od mene.

Ustaje sa fotelje prilazi djevojci i rado bi je zagrlio... ipak zna da ne smije.

Vjeruje kao što mu je rekla... zna da će se sresti... zna da njihov svijet nije iluzija.

Okreće se prema kameri gleda pravo u nju i govori znam da me čujete...

Ona će izaći iz beskrajnog sna i saznati da je sanjala ona... ne ja...

Odabrali ste nju za vaše igre a niste znali da je ona moja snaga... mislili ste da neće izdržati da će emocije i osjećaji pobijediti... optička varka prijatelji.

Ljubav osjeti više i jače nego što vaši matematički proračuni mogu znati.

Tri godine je držite u zamišljenom svijetu savladala je sve... a vi i dalje ne znate ko je.

Njena volja vidi dalje nego vaši horiznoti. Mudrija je od svih vas ništa niste saznali iz pisma.

Ona osjeća da je sve ovo igra vaših umova.

Možete izračunati sve... njena ljubav je izvan svih proračuna... ona nema kalkulacije... ona je izvan simulacije. Mladić prilazi djevojki sve uređaje isključuje uzima djevojku u naručje i bježi izvan prostorije. Ona je ostavila trag u pismu oni nisu mogli pretpostaviti da ljubav umije zamku postaviti.

Dan 277... godina 2023... mjesto... nepoznati grad izgrađen u godinama promjene.

Dvoje ljudi na motoru... Harley Davidson... mladić i djevojka... njene ruke obavijene oko njegovog pojasa... kosa se odupire vjetru... osjećaj slobode tragovi koji stazama ljubavi vode...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash