Lutam s vukovima kroz divljine

Znam da sam čudna... da sreću od zvjezdane prašine krojim i da nosim ljubav na dlanovima mojim.

U meni su čarolije jeseni i jedan dan sneni. 

Sve vode dalekih okeana i zapisana priča na usnama. 

Sve daljine samotne planine i ljepota divljine. 

U meni su snjegovi što nose tajnu zime, ljubav utkana kroz rime. 

Moje ime reći će vjetrovi ako neko umije vjetrove slušati ili njihova slova čitati.

Oktobar je, srne ostavile tragove kad budu snjegovi zapadali tim tragovima po nježnom osjetu ići ću. 

Zagrnuću nježnost u meni, sakriću je ispod džempera koji sam isplela. 

Obući ću ljubav na sebe jer, kad ljubav grije, srce ne zebe.

U kosi zlatne boje jeseni svijetle kao fenjeri. 

Spakovaću u kofere snove da se čuvaju pa ih pustiti da s listovima lete.

Hodaću kroz noć pratiću puteve zvjezdanih staza i sama zalutala iz neke galaksije. 

Kažu suviše osjećajna za ovo današnje vrijeme... ne znaju oni mene. 

Sastavim hrabrost i nježnost ustanem i krenem. 

Moja haljina skriva krila. Ispod šešira i plašta stanuje mašta.

Novi zrak je vani, neke čestice padaju na lice preplele se sa listovima jeseni.

A u meni... u meni se vezu koncem od sna neke bajke koje se čitaju 

pored otvorenog prozora da putuju zajedno s' vjetrovima. 

Na dlanove skupim slova spojim u riječi pa ih prospem stazom snova čitam s' usana pjesmu punu stihova.

Usmjeriću misli na neke zamisli, zapisaću tragom mastila na papiru, spojiću papire koncem zbilje.

Ići ću u haljini i cipelama koje skitaju kad me za ime pitaju reći ću da sam kćerka stihova da pored mene idu vukovi.  Da su u meni ljepote jeseni a najbolji drugovi srne i jeleni. 

Mjesec, šume i planine lutam s vukovima kroz divljine. 

Vođena srebrenim sjajem putujem beskrajem volim hodati dok me mjesec prati. 

Volim noć sa vukovima čuvati.

Imam osmijeh pun topline, onaj osmijeh što ugrije i kad su hladne zime. 

Slušam svoj unutrašnji glas ljubav je moj vodič i kompas. 

Da bi čula ljude prvo trebam sebe čuti i svijet dobrotom dotaknuti tako su mi rekli vukovi. 

Haljina pleše s listovima dok idem tragovima srna i jelena. 

Drveće vjetar pokreće, idem šumskim putevima u meni nešto neukrotivo ima zato vjerujem vukovima.

U dvorcima gdje se kriju tajne srca ključevi vode kroz odaje tamo ne možeš pronaći moje tragove.

Skrivena sam od ljudi kad god zastudi pošaljem toplinu sa dlanova da ih ugrije. 

Tajnu o meni još niko otkrio nije. 

Prolazim kilometre ne znam im broj samo idem ne mogu stati učim ljudima vjerovati.

Zastani i pogledaj zvjezde one moje putanje znaju i dok svi spavaju kroz otvorene prozore putuju priče do srca ljudi. Dahom vjetra, s usana odaslane, samo za ljude pisane.

Tamo gdje su ožiljci koje su ljudi ostavili naslikala sam slike, ispisala poruke, lječe druge ove moje ruke, lječe perom i mastilom što po papiru slova niže. 

Meni nemoj blizu prići, ne možeš stići misli koje brzinom svjetlosti putuju, u meni sve tajne spavaju moje ih srce i duša čuvaju.

Možeš čuti legende koje pričaju ali oni mene ne znaju. 

Idem planinama sa strijelama i lukom i mojim prijateljem vukom. 

Nisam sama ne mogu biti u ovim putanjama sve u meni sanja i sve budno sreću zove. 

Ne dolazi u moje snove zalutaćeš... poželjećeš ostati i sa mnom lutati. 

Dalekim daljinama sa srećom istkanom od snova putujem, pod vedrim nebom spavam i stanujem. 

Razumijem svijet koji ne razumije mene. Sa mojih usana pjesma krene pjevam je iz srca kćerka sam

stihova i lutalica. Možda sam vila imam skrivena krila ili sam ptica što leti na prozore sleti jesenje sonate pjeva. Možda sam samo obična i svoja tamo u divljini u dvorcima vukova.

Možda sam iz zbilje ili iz neke bajke napisani lik, možda sam tek putnik.

Jesen ostavlja slike listovima kroz oluje putujem i vjerujem. 

I kad su oluje toliko jake da pravim tek male korake, velika je u meni nada koja snagu daje. 

U meni se izdržljivost snovima mjeri otvoreni su oni spakovani koferi i lete sa listovima jeseni ti gledaš u mene, a sva hraborost je u meni jednoj nježnoj ženi.

Kad se jesen nastani u ovom gradu kojim lutam i donese sve one zlatne boje vidjećeš lice moje. 

Kad se srebreni mjesec i vukovi budu vidjeli stajaću tu gdje se fantazija i stvarnost u jedno spajaju.

U dugoj halijni na koju su prišiveni listovi jeseni ići ću u cipelama koje skitaju i kad me za ime pitaju.

reći ću tebi da moje ime u prevodu znači... rođena da donosi sreću ljudima.

I nastaviću svoj put plaštom noći skrivena, jedna sasvim obična i romantična žena. 

Jedno dijete u duši što sreću drugima dijeli kad zaspiš i probudiš se u jesenje jutro ti nećeš znati da smo se zaista sreli. Ostaviću ti sreću na dlanovima i dok lišće pod nogama šušti ti samo pusti da ovim usnama ostavim trag sjećanja na tvojim obrazima. Sreća i dobrota stanuje u tvojim očima.

Putuje ona koja sreću donosi, putuje sa vukovima, srnama i jelenima. 

Oktobar je, jesen ostavlja tragove, osmijeh zvjezdama šalje poruke vjeruj ljudima i pruži im ruke.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče dragi prijatelji: Veliki pozdrav

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay