Sve su oni u očima vidjeli

Zatvoriš u sebi sve potrebe izvučeš iz rukava neke nade i staneš iza ograde gdje niko doći ne može.

Ispleteš sebi jedno obećanje u džempere. 

Ostaviš nježnost po strani i sam sebi zabraniš da ćeš osjećati onako kako osjećaš.

I ćutiš... ćutiš da drugi ne bi pitali, sakriješ pogled da ti u očima ne bi vidjeli koliko tu ima nježnosti.

Mnogo puta su otkrili da osjećajnost nosiš ispod kaputa. 

Rukama skupiš taj kaput stari i nadaš se da nisu saznali. 

Da pojma nemaju ko si.

Pustiš ih da pišu svoje poglede kad te vide.

I ne želiš stati... želiš trčati.

Kad pustiš sa usana sva osjećajna tijesna što kožu pritisnu pa se kao znakovi urežu duboko.

I samo ćutiš u sebi a poneku riječ kažeš.

Tako sam se osjećala i još ponekad kao talas mi se vrati taj osjećaj.

Stavim ga u rubriku ništa me ne pitaj.

Zakopčam previranja u sebi, obujem cipele za kretanje po neravninama i planinama što u meni postoje.

Jednostavno za ljude zatvorim svako polje pa se nađu u pat poziciji.

 A da riječ jednu nisu sa mnom progovorili.

Sve su oni meni u očima vidjeli. 

Kako se sakrijem, kako se smijem. 

Kako na klackalici balansiram. 

Šta volim od muzike i kako grle moje ruke. 

Sve to ljudi znaju prije nego te i upoznaju.

Nekad se samo osmjehnem. Pustim da vjeruju u ono što žele.

Ne govorim objašnjenja jer ne može se nekad ljudima objasniti. 

Ne mogu oni mojim očima vidjeti. 

Nauči život lekcije i igraš igru detekcije s ljudima.

Danas sam plakala nasred ulice i gledali su ljudi moje suze i lice. 

Pružili mi jedni maramice. 

Drugi me pitali jesam li dobro, treći nisu znali šta reći.

Neki su se čudili da neko emocije pokaže nasred ulice. 

Neki su se i nasmijali.

Pomislili da je to sve neki performans uličnog umjetnika. 

Ušla sam u autobus i smijala sam se od srca. 

Zaplesala sam dok se kroz uvojite ulice točkovi okretaše.

Magla na staklima po njima sam pisala poruke. 

Da pisale su ove moje ruke a poruke izmagle staklo upije tragove magle. 

Sunce ih obasja. 

Čitala sam knjigu kroz tri stanice prelistala onako od oka neke stranice.

"Ne objašnjavaj sebe ljudima... šta tu ima da se objasni. 

Ako u tebi ne vide sve ono što sa tobom ide možeš dane provesti u elaboratima oni i dalje neće vidjeti šta je u kući stajaće pred vratima." Rekao mi je neko meni drag.

Stigla sam do naše čuvene stanice i negdje na kraju nazirao se vijugavi put moje ulice.

Sačuvaj to nasmijano lice čujem iz daljine dok izlazim iz autobusa. 

Idem ivičnjacima kao da sam na užetu u nekom cirkusu. 

Noga pred nogom ruke kao krila.

Smijem se očima. Igram se kao dijete.

Sve su oni u očima vidjeli a iza očiju šta se skriva... tu jedno dijete budno sniva.

To jedan sanjar snove plete u džempere pa ih daruje ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash