Nisam bio nestašno dijete ali sam znao sve komete

Ove rečenice koje budete čitali nastale su negdje prije dvije ili ono bi tri godine.

Ne pratim brojeve samo me zapetljaju. 

Ispričao sam priču o sebi ovoj djevojci što je iste riječi zapisala.

Zna ona ponešto iz ove moje zbirke priča u glavi.

Neki od vas će se u priči prepoznati, neki upoznati sami sebe.

Da vam budem iskren nisam čovjek koji živi po normama. 

Ne ustajem u rana jutra, a da sam mislima već stigao u sutra.

Ne čekam da, dan dođe idem prema danu. 

Sanjam u svom stanu što ima pogled prema jednoj pekari. 

Uvijek me miris probudi i podsjeti na djetinjstvo na hljeb iz peći.

O sebi vam mogu mnogo toga reći a vama to ništa ne znači biću samo jedan lik iz priče koju ste pročitali.

Odrastao sam u u malom gradu gdje se svi znaju. 

Nisam bio nestašno dijete... ali mene bi pronašle sve komete u ulici. 

U školi sam bio buntovnik. 

To su one kako ih zovu lude godine ... pa se u tebi probude neke pobune, dođu prve ljubavi pa si sav nekako važan i sve znaš kao da svijet na dlanu imaš.

Kasnije razumije se vidiš stvari drugačije.

Otišao sam od kuće čim sam napunio 18. 

Nisam išao na fakultet iako sam imao talent za prirodne nauke.

Moji roditelji su htjeli da budem fizičar. Umjetnička duša u meni tražila je slobodu.

Umjetnik sam bio u svom domu crtao sam, pisao i fotografisao.

U tadašnje vrijeme ljepo se živjelo od slika koje sam prodavao na ulici.

Zvali bi me moji da se vratim da još mogu upisati fakultet i biti svoj čovjek.

Ono što oni nisu mogli razumjeti je to da sam već svoj čovjek.

Radio sam poslove što ostavljaju ožiljke na dlanovima kad sa slikama nije išlo.

Od jutra do sutra kako znaju reći mudri ljudi provodio sam dane na građevini, skupljao sam reciklirane flaše i čistio sam ulice. Sve sam to radio i učio sam više nego li iz knjiga u amfitetatru nekog fakulteta.

Iznajmio sam jedan sobičak sav sretan što sam slobodan i imam svoj kutak.

Kupovao sam knjige od uličnih prodavača i upijao sve pored jedne stare stone lampe da prištedim struju.

Da vam pravo kažem znalo se i gladno biti ali hljeba bi uvijek bilo. 

Posjetili bi me moji pa mi govorili vrati se kući dijete vidiš da ovo nije za tebe.

Što bi oni više govorili to sam više ostajao pri svome.

Reče otac majci jednom: Na koga li je samo ovako svojeglavo  naše dijete?

To u našoj porodici dosad vidjeli nismo.

Majka bi ga potapšala po ramenu i blago se osmjehnula. 

Nisam ličio po naravi ni na oca ni na majku.

Osjetio sam slobodu... a kad osjetiš slobodu onda si svoj.

Ljubavi je bilo... negdje oko 25 zavolio sam jednu djevojku volio sam kao nikad.

Zapetljala se u srce i dušu toliko da sam bio siguran da je to djevojka s kojom želim provesti cijeli život. Mirna, vrijedna i dobra djevojka. 

Znala je ona da se razumijemo biti iskrena do srži i to me kod nje privlačilo. 

Nasmijala bi me uvijek. Njena pojava u meni je budila mir, želju i čežnju.

Sjetim se često nje. 

Kao da od sjećanja imam nešto nisam je čuvao kad je trebalo. 

Voljela me je... i danas me voli znam to.

Ali lutao sam noćima, nisam dolazio po dva dana kući. 

Ostajala je uz mene, razumjela je moja lutanja.

Prihvatila me baš onakvog kakav jesam. 

Tada sam dobio dobar posao i bio sam vrijedan radnik pa su me brzo postavili na mjesto šefa u firmi gdje sam radio.

 I taman kad su roditelji pomislili da ću da osnujem porodicu s tom djevojkom i sagradim dom sve sam to rasuo kao prašinu s dlanova.

Nisam živio po normama, ni danas tako ne živim.

Sjeo sam za sto rekao sam djevojci da je volim da je ona žena s kojom želim provesti život kad bih ostao ovdje gdje sam. Ali nisam mogao ostati nisam umio da smirim ove nemire u sebi. 

Oni su me pokretali da idem i lutam. Ostala je sama u iznajmljenom stanu sa suzama u očima. 

Bio sam imun na te suze kasnije su me stigle. Tada sam vjerovao da me neće dotaći te slane kapi ali su me dotaknule kad je vrijeme reklo da sam previše povrijedio tu djevojku.

Sreo sam je nakon 5 godina. Mislio sam da će proći pored mene i da me neće ni pozdraviti.

Zaboravio sam bio na njenu iskrenost. Prišla mi je s onim osmijehom koji me vratio u stan gdje smo zajedno živjeli. Ljepša nego kako je pamtim. Izrasla je u pravu ženu. 

Gledala me je kao da dan nije prošao otkad smo se vidjeli. vidio sam ljubav u njenim očima. 

Razumjela je i to što sam otišao i što sam je ostavio. Od takve žene se ne ide. Govorio sam, sam sebi.

Nije mi rekla da li nekog voli. A ja se prvi put nisam usudio da je to pitam. 

Ostavio sam to pitanje da lebdi u zraku. ne ostavio sam ga jer da mi je rekla da nekog voli moje nade bi se rasule. 

Ovako sam gradio most do nje. Sretali smo se na kafama, pričali ali nijednom nismo pominjali ljubav.

Rastali bi se zagrljajem i svako bi otšao na svoju starnu. Voli me još pomislio bih u sebi. 

Iako ništa u njenom pogledu nisam mogao pročitati. 

Jedne večeri na kafi mi je rekla da je dobila posao i da odlazi iz grada. 

Tad su me stigle sve njene suze. 

To je bio taj trenutak kad se moja buntovna strana povukla u ćošak i priznala da je pogrješila.

Išao bih sa njom, išao bih na kraj svijeta ako treba. 

Ali njene riječi su moje nade potonule kao brodove.

Drago mi je što smo se opet sreli i proveli divne sate u razgovorima.

Znaš, trebalo mi je da te vidim da osjetim ono što ću uvijek osjećati prema tebi i ti to znaš.

Jednako kao što i sama znam da bi ti krenuo sa mnom. 

Oboje znamo da bi se dogodilo sve ono što se dogodilo. 

To nam ne treba jer bih opet bila povrijeđena tvojim odlaskom. 

Znaš da voliš da lutaš i to je dio tebe. I taj dio tebe volim. 

Zagrlio sam je ali nisam je mogao zadržati ona je pustila mene.

Nisam imao drugog izbora nego da je pustim.

Od tog trenutka sam uzeo svoj kofer i krenuo da lutam svijetom kao neko ko ne umije ostati u ljubavi.

Volio sam i bio voljen. Ostavljao sam i bio ostavljen. Nisam se vezao previše jer njene suze u meni tragove ostaviše. A njen osmijeh te večeri svu ljubav u meni zapečati.

Spavao sam pod vedrim nebom. Čitao sam knjige pod mostovima zamišljajući most koji sam gradio prema njoj. Mislio sam da ću tako jedne večeri sresti nju u nekom od gradova. 

Nisam je sreo.

Godine su nizale svoje tokove na kalendarima. 

Roditelji već odustali i nisu me više ni pitali kad će ovo ludo srce da se smiri u toplom domu kraj žene koju voli. Nekad su mi nedostajala ta pitanja ali brzo bih te misli ostavio sa strane.

Nakon nekoliko godina skitanja po gradovima kupio sam ovaj stan s pogledom prema pekari.

Vratio sam se slikanju i prodavao sam slike na ulici. Pročulo se za mene i slike postaše eksponati u galerijama. Roditelji ponosni što sam od lutalice postao umjetnik.

Pisale su novine o meni, slike koje sam naslikao su se tražile. 

A u meni opet osjećaj  kao da sam, sam od sebe otet. 

Ostavio sam slike roditeljima da ih prodaju. Htio sam ostati svoj... slikati i prodavati slike na ulici.

Sloboda... bez fotoaparata... novina. Opet sam se odmetnuo od svih i lutao. 

Ne, nisam je sretao a volio bih da jesam.

Znaš nekad mislim da je ona spona između mene i neke čežnje u meni da mogu sa ostanem i živim ne po normama već po ritmu svog srca. Volim je... zna ona to. Ona i ja se daljinama volimo.

Gleda me i sluša pažljivo djevojka koja zapisuje priču o meni. 

Rekao sam joj tek ponešto i to vrlo vješto da i u tom rečenom mnogo ne kažem.

Sad sam ovdje ustajem u rana jutra ne razmišljam o sutra. 

Živim ovdje gdje gnijezdo su svile rode.

Kad ne lutam jedan dio mene uvijek do nje tamo negdje ode.

P.S. Kada je djevojka napisala priču o meni priča me vratila voljenoj ženi.

Jutro... miriše hljeb iz pekare... kao da mi je pred vratima i zove me da se probudim.

Vodi me kroz hodnik do ulaznih vrata.

Otvaram vrata i pred vratima stoji žena. 

U rukama drži hljeb s osmijehom na svom licu. Prepoznao bih taj osmijeh.

To je ona. Ona koju sam ostavio, koja me poslala u lutanja. Ona koja me voli baš ovakvog kakav jesam.

Pročitala je priču o nama. Stoji pred vratima mog stana.

Grlim svu ljubav u njoj i sve godine mojih lutanja.

Znam da u meni nestašno dijete gleda komete i sretno se smije kad zna da u meni više zima nije već da mene odraslog čovjeka ljubav grije.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash