Ljubav može ruke u zagrljaj spojiti

Njihova priča...

Gledao je nju kako spava u spavaćici i kako joj kosa pada po leđima... gledao je očima samotnog vuka i krenula je prema njenim ramenima jedna ruka.

Druga ruka je kosu dodirnula kao da mu se u naručje vratila.

Već je bila zaspala.

Pitao je da li me sanjala i osjetila moje dodire reci mi mjeseče. 

Da li se u snu osmjehnula... je li me bar tamo poželjela?

Mjesec se kao lopov tiho šunja i kaže da pojma o tom nema.

Gledala ga je kako spava u majici koju voli.

Jednom rukom dodirnula je njegovo srce i osjetila da ljubav odašilje.

Druga ruka dodirnula je njegovo lice i vratilo se sve što osjeća prema njemu.

Zoro rana da li me on sanja?

Da li osjeti dodire iz kojih ljubav izvire?

Zora kao svijetlost dolazi kroz prozore i kaže da samo njih dvoje znaju zašto u tišini ostaju.

Još jedna noć izliva boje na platnu njih dvoje ulaze u dnevni boravak i korak njegov, prati njen korak.

Na radiju svira jedna pjesma kao da su je noć i zora poslale.

On se približi jedan korak, ona se dva koraka udalji.

Gleda je u oči... ne skreće pogled s njih.

Ona kosom skriva svoje oči... a odaje je to što u prostoriji ostaje.

On dobro zna da je ima kad je pogleda onim očima.

A ona dobro zna da tišina sve među njima zaledi i riječ jednu ne govori.

On ne odustaje i još bliže joj prilazi.

Sad ona ide korak prema njemu... a on se udalji dva koraka.

Nije to igra koju njih dvoje igraju ne to ljubav nadjačava tišinu. 

To blizina prelazi daljinu. 

I spajaju se tragovi izgorjelih pisama u kaminu.

Dok su koracima bježali i prilazili njih dvoje su zapravo plesali.

Njihov susret bio je i ostao ono utočište u koje bi se s vremena na vrijeme vratili oboje.

Prošli su toliko toga.

Bilo je suza, smijeha, bilo je i tišina ali ne tišina kao što je ova.

Bili su i ostali vjerni jedno drugom. 

On je davno mogao otići i voljeti nekoga ostajao je uz nju.

Jedna djevojka je bila uz njega znali su ponekad popiti kafu.

Znaju se već godinama iz vremena kad još nije upoznao nju... ženu koju voli.

Ono što on nije znao je to da... ona zna. Vidjela ih je.

Vidjela je kako se smije sa njom a odavno njoj nije uputio osmijeh.

To je bio trenutak kad se ona povukla u tišinu.

I kada je htjela da ga pusti da ide ako on to želi.

Toliko ga voli da bi radije da on bude sretan i nasmijan pored djevojke  s kojom ga je vidjela nego da bira njenu tišinu.

A sad stoji pred njim i gleda ga ruke traže njegov zagrljaj i dodire koliko god da se ona tom opire.

Pitao je on nju: 

Gdje su nestali dodiri, razgovori... gdje smo nestali ti i ja... u ovoj sobi gdje ljubav naše korake vodi?

Zašto si odabrala tišinu i razmak između nas?

Nedostaje mi tvoj umiljati glas koji miluje, koji me noću uspava i jutrom budi.

Nedostaje mi što moj zagrljaj bez tvog ostaje i što je prazno ovo naručje koje te tako dobro poznaje.

Pitala je ona njega: 

Gdje su nestali oni trenuci kad smo se smijali, sve je postalo svakodnevica udaljili smo naša srca.

Gdje su nestale naše šetnje kroz avanture.

Naša gledanja u zvijezde.

Gdje si nestao ti... a onda smo polako nestajali mi.

Nedostaje mi da se približim tebi u hladnoj noći i da zaspim tamo gdje mi je dom u zagrljaju tvom.

Nedostaje mi da gledam tvoje lice dok spavaš i kad jutrom otvoriš oči koje su tako snene i medene.

Da dodirnem to lice da moji dlanovi budu kalupi za tvoje obraze.

Dok sam želio nadjačati tvoju tišinu gorjela su pisma tebi pisana, gorjela su u kaminu.

Ti si vatru gledala i nisi znala da su pisma od iskri vatre pepeo postala.

Spakovao bi kofere i htio da odem od tebe.

A znao sam da bih otišao od sebe.

Sjedila sam u fotelji pisala sam tebi mojoj želji. 

Ti bi spavao i nisi znao da te moj pogled pun ljubavi i čežnje gledao.

Jutrom bi ustao doručak bi te čekao i spremljene stvari sjedili smo kao stranci koji se znaju a ne razgovaraju.

Znaš zašto sam birala tišinu jer su se tvoje riječi govorile na papiru i gorjele u kaminu.

Jer si s osmijehom gledao tu ženu.

Kad bi kući došao samo bi pored mene prošao sve je postalo podrazumjevanje a zaspalo je razumjevanje.

Nestala su milovanja ne samo ona kroz dodire već kroz riječi i poglede i onda je samo tišina ostala.

Ovdje sam...

Samo me nisi vidio do onog trena kad si jednog dana došao i  našao stranca kojeg znaš kako ćuti.

Onda se u tebi ljubav budila, onda si osjetio da ti bježim za nekoliko centimetara razmaka.

Vidjela sam te jednog dana kao da je neko moje korake vodio prema tom mjestu.

Sjedio si sa jednom djevojkom. Htjela sam te pustiti da ideš i budeš sretan.

U našem kutku sve je bilo kao jedan film koji ponavlja svoje dane i vrti jednu te istu traku.

Sjedili bi ti i ja u mraku na onom našem razmaku.

Osjećala sam još tvoju ljubav i bila spremna na to da iako si pored mene odavno si u mislima sa njom otišao.

Šta god da budem rekao ti imaš svoju istinu o tome.

Ne... slušam te i prihvatam ako odlaziš od mene.

Razumijem te... ti ne možeš da živiš ove moje tišine.

Tražio sam put do tvog srca pa sam prihvatio tvoju tišinu.

Čeznuo sam kao i ti da se vrate naši dodiri, da se vrate naša svitanja i da u zraku ne lebde pitanja voliš li me ili ne.

Nema ničeg između mene i te djevojke. Ona i ja se znamo godinama prije nego si ti postala moj dom.

Ona jeste osjetila nešto prema meni... rekao sam joj da ostajem vjeran svojoj ženi.

Istina je da sam mogao ostaviti sve i otići kod nje, ali ne zaboravljaš se ti lako.

Ostavila si duboke tragove i tamo nikad ne bi mogle stići ruke njene.

Tražim svake noći tvoje ruke moje biće treba biće tvoje. 

Ne idem bez tebe, kao što ti ne ideš bez mene.

Priznajem da sam htio osjetiti smijeh koji je nestao kod nas dvoje.

Da sam sebe pitao na trenutke zašto ostajem i ne mogu da odem od tebe.

Nema osjećaja prema njoj pored tebe je moj dom.

Svo ovo vrijeme si ćutala o tome.

Da... 

Draga moja ti bi mene pustila da idem i rekla ne bi ono što si tišinom čuvala u sebi.

Nije samo djevojka odvela tebe i mene u tišine i ti znaš da ima još toga.

Znam. 

I da sam ti odmah rekla možda ti ne bi bio sad ovdje. 

U tišinama smo pričali, plesali i sebe podsjetili a i osjetili smo to da se volimo.

Noć i zora oboje s prozora okreću pjesmu na radiju i biraju da samo za njih noćas sviraju pjesme koje vole njih dvoje.

Svira muzika ide njegova ruka oko njenog struka.

Ide njena ruka kroz njegovu kosu ljubav nadjačava tišinu. 

Oni plešu svoj ples.

I sve tišine imaju svoje ime, imaju svoja pisma i dozovu dodire, zagrljaje i vrate na usne riječi.

Rominja kiša, a noć postaje tiša i sve utiša osim muzike.

Zvijezde prate njihove korake.

Idu njih dvoje na iste strane jastuka i kreveta nema razmaka i tišina, ima samo blizina.

Noć i zora na oknima prozora postavile od zvijezda i sunca niti. 

Ono što nadjača tišinu može samo snaga ljubavi biti.

Samo ljubav može ruke u zagrljaj spojiti.

Završetak priče u nastavcima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash