Rekao je... čuvaj se Sundance pleši i piši

Zaista nije važno ko sam, ni ime nije važno dovoljno je da vam kažem da plešem na suncu.

To je moj odgovor kad me pitaju ko sam.

Inače ja vam tražim opravdanje za čekanje. 

Čekanje je traženje.

Mjesec će što je sasvim jasno noćas izaći kasno. 

On ne žuri u ovoj avanturi.

Meteorski potoci i parčići kometa oko sunca čekaju noć.

Ažuriram istetovirane ulice, listam digitalne novine i tražim miris štampanih slova.

Srušena barijera, blokirana sjećanja otvaraju pukotine.

Ovdje sam čuje li me neko?

Ne, svi nose slušalice i slušaju muziku, čitaju knjige sa zamišljenim pogledima u metroima svojih svakodnevnih ruta.

Uzimam parče hljeba iz kaputa... izaći ću na sljedećoj stanici.

Imam kartu do moje stanice ali danas idem pješke.

Scenarist mi je dao ime Sundance Frances Blackwood.

Sad već znate ko sam.

Režiser se složio s tim imenom jer kaže da je moj karakter kao sunčev ples.

Zarobljena sam u filmskoj traci na kino platnu. Gledam u ljude koji gledaju nas.

Vidim ih u redovima s kokicama u rukama. 

Voljela bih da sad sjedim u tim redovima sa kokicama i da gledam film.

Ali evo me glumim.

Izlazim 5 stanica prije moje stanice vodim cipele kroz ulice. 

Zna meni tako odjednom doći da izađem iz voza, metroa i autobusa.

Volim osjetiti otiske koraka, vjetar u kosi i volim plesati.

Doduše sad sam prilično skratila kosu.

Razgovaram s ljudima slušam ih kad govore i gledam ih u oči.

Nekad priče dotaknu i srce olovke. 

Sundance ostaje sunce s osmijehom, a kad dođem u svoja četri zida iz uvida na sto često i na papir oslobodim suze. 

Prozor moje sobe u kući gdje živim trenutno, ne dugotrajno izvlači mi potajno segmente blokirane memorije.

Čujem melodiju iz zgrade preko puta. 

Neko noćas sluša pjesme koje sam u filmu slušala. 

A ja sama još iz filma nisam izašla. 

Neko bira vinil ploče s mojih polica.

Pored moje stolice jedna prazna stolica ako neko naiđe. 

Obično tu stoje papiri s pričama, hronike vremena  i na zidu sjena koju projektuje svijetlo što se prikrada kroz moje prozore.

Ne sastavljam protekli dan noću onako kako hoću. 

Sve to scenarist napiše a u meni pobune vrište.

Noćas mi treba jedno sklonište. Noćas mi treba da širom otvorim prozor i da vidim horizonte.

Skidam note sa niti konca koje se vežu od prozora do prozora. 

Ljepim ih na zidove jedna nota nedostaje.... bila je tu sigurna sam.

Možda sam ta nota ja, a možda su to gornji i donji kvarkovi Svemira.

Ne sjećam se djetinjstva jer u filmu zaplet počinje kako sjedim na klupi i čitam novine.

Nekad mi kao zrnca svijetlosti dolete pred oči tragovi iz tih godina kad sam bila dijete.

Scenarist ne želi odgovoriti na moje pitanje zašto sve baš od te scene počinje.

Režiser samo prati ispisane riječi i daje im slike.

Nemaju odgovor, u stvari imaju samo ne žele da znam.

Sinoć nisam spavala, išla sam od prozora do prozora i tako sam u hodu smišljala svoj prvi roman koji već pišem godinama unazad, a nikako da stavim na papir.

Oslobodila bi iz sebe svijet koji o meni govori. Svijet iz odaja mog bića.

Zgrada preko puta moje kuće ima osam spratova svaki drugi stan je prazan. 

Jedan od stanova nedavno je dobio novog stanara. 

Svaku veče svijetlo se upali tačno u 22h i pogasi nakon nekoliko minuta. 

I tako sve do ponoći svijetlo se pali i gasi.

Meni se reflektuje o moj prozor svijetlost i prenosi sjenu čovjeka koji hoda po stanu.

U jednom trenutku ustajem iz kreveta i dolazim pored prozora sve ne bi li me ugledao da mu stavim do znanja da svijetlost direktno ide kroz moj prozor.

I tako dok pokušavam skrenuti pažnju krajičkom oka na njegovom zidu ugledam onu jednu notu što mi nedostaje.

Kako je moguće da je ta nota kod njega?

On nije mogao ući u kuću osim ako ovo nije još jedna scena iz filma.

Svijetlo se opet gasi. Vraćam se u krevet i san me lagano stiže.

Ujutro izlazim na ulicu i čovjek ide prema meni. 

U rukama drži onu jednu notu i nekoliko papira.

Dobro jutro mislim da je ovo vaše.

Dobro jutro... jeste, nota je moja, a papiri nisu.

O, ali jesu. Ovdje je moja priča koju ste zapisali.

Ali ja Vas, ne poznajem. 

Osim ako niste glumac u filmu u kom se imam osjećaj još uvijek nalazim.

Ne Sundance Frances Blackwood ovo nije film.

Znate moje filmsko ime... nedavno ste se doselili.

Istina, ovdje sam tek tri sedmice. Ipak ti i ja se znamo duže vrijeme.

Nije ovo film, ti si Sundance. 

Znaš, ide to ime uz tebe stvarno si kao sunčev ples.

Čuvaj se Sundance pleši i piši.

Ostajem s notom i papirima u rukama. Vraćam se u kuću i ljepim notu na zid. 

Sjedam za sto i čitam priču za koju sam gotovo sigurna da je nisam pisala.

Ipak demantuje me rukopis koji je moj. Ili je ovo film u filmu ili se ovo stvarno događa.

Priča je prema datumu napisana prije dvije godine. 

Nešto je bilo u kiši meteora ne može ništa drugo biti.

Ili su blokirana sjećanja konačno pronašla svoj put.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash